Zanimljiva su kretanja asocijacija, poruke iz ljudske podsvijesti, put kojime dolazimo do nekih misli i spoznaja. Nekako mi se čini da je sve počelo sa mojim starim drugom iz
Svijeta u boci, i njegovim nedavnim postom inspiriranim pjesmom
„Nobody home“ sa albuma „The Wall“ Pink Floyda. Zanimljiva je koincidencija kako je post nastao u vrijeme smrti Syda Barretta. Ali nemojmo izvoditi nikakve pretjerane zaključke iz tih dvaju činjenica. Zanimljivo je kako je jedan od najboljih postova Smiletovih za mene bio svojevrsni
trigger, potaknuo me na razmišljanje, ali mi je i zavrtio u glavi sam „The Wall“. Inače, mislim da ga nisam slušao barem 10 godina, a moja Tosca iz 1970. je u recentno vrijeme postala neupotrebljiva (sve ima vijek trajanja), tako da nemam gramofona da si pustim taj album i barem ako ga ne mogu izbaciti iz glave da ga spejstam u nekakvu cjelinu. Stvari izviru same po sebi iz glave, hvatam samo fragmente, asocijacije koje mi šalje podsvijest. Mene baš i ne pere stvar
Nobody home kao
Smileta, ona mi baš i ne odjekuje u glavi, iako su mi razumljive njegove asocijacije vezane uz tu stvar. Osjećaj samoće pred pitanjima koja zahtjevaju samo tvoj vlastiti odgovor, osjećaj da zoveš broj na kojem se nitko ne javlja a možda se s druge strane linije baš nalazi odgovor. Srećom, ipak još uvijek nisam muškarac u srednjim tridesetim, već u ranim tridesetim, i ne mogu se baš poistovjetiti sa svime. Ali nije nimalo jednostavno, istina je da neke stvari treba riješiti, posložiti ih, s nekim stvarima biti načistu, jednostavno tako je lakše. Moram priznati da ipak pomalo zavidim ljudima koji su si posložili stvari u životu, a tako je sa mnogim mojim prijateljima i vršnjacima. Posložili stvari, postavili prioritete i čini se da znaju što žele. Da ne bih bio krivo shvaćen, mogu im zavidjeti samo na tome što su si posložili stvari u životu, a nikako na tome kako su ih posložili, na tome im uopće ne zavidim. Nijedan tuđi život nije toliko dobar da bih ga želio živjeti, niti bi ikada želio biti bilo tko drugi osim onoga koji sada jesam.
Mnoge mi se stvari sa The Wall vraćaju,
Comfortably numb (uz prijedlog da se međunarodnim konvencijama zabrani obrada od Scissor sistersa)nudi se možda i kao odgovor na mnoga pitanja. Jednostavno se prepustiti i postati «ugodno otupio», stanje koje proizlazi iz stalne terapije Praxitenima ili takvim nekim sranjem, ali i uspješnim građenjem zidova u sebi prema svim mogućim podražajima. Ne, ipak si to baš ne želim, asocira me na kraj Gilliamovog «Brazila» I Johnatana Prycea skurenog mozga na onoj stolici. Ipak radije ne takvo stanje. Jedna stvar je izvjesna,
the child has grown the dream is gone.
Mother kao glas kojeg više nema na ovom svijetu već neko vrijeme. I dalje ga čujem, negdje u sebi, ali više kao odjek odgoja i vrijednosti koje mi je za života prenijela. Čak i da je tu, mislim da mi ne bi mogla pomoći, jer čovjek prvenstveno sam donosi odluke, a uplitanja sa strane kako god dobronamjerna bila nisu dobra. Donositi odluke, naći odgovore na pitanja, nezgodne stvari.
Run like hell već neko vrijeme mi se čini da imam stalnu potrebu za nekakvim bježanjem, mijenjanjem lokacija. Znam da to i ne vodi daleko. Neki su u traženju odgovora i otišli predaleko, čak i fizički, meni se ipak čini da ih treba potražiti u samome sebi.
Hey you, nekako mi je prva zazvučala, iako kao i
Nobody home ne predstavlja udarne stvari na albumu. Osobito mi je iskočio zadnji stih
Together we stand divided we fall. Da li je to svojevrsna paradigma ljubavi, emocionalnih veza između dvoje ljudi? Podsjeća me, mislim na Platona, valjda «Gozbu»(grčka filozofija mi baš i nije najsvježija), priču o tome kako su nekada muškarci i žene bili jedno biće ali su ih bogovi podijelili na pola jer su se bojali da će postati prejaki i srušiti ih, otada jedna polovica traži drugu. Slijedeća asocijacija emocionalnog odnosa dvoje ljudi mi je Stoneov
Natural born killers. Zanimljiv asocijativni niz, tko zna što bi psihoanalitičari rekli o tome. Postavljam si pitanje, ako zajedno ostajemo stajati, a sami padamo, zašto onda ponekad gradimo zidove iza kojih se skrivamo i osamljujemo i zatvaramo u same sebe? Otkud i čemu to skrivanje i zatvaranje, čega se zapravo bojimo i od čega se zapravo pokušavamo zaštiti? Mogu li se zidovi koje smo sagradili oko sebe ipak preskočiti?
Srećom, ne vrti mi se
Goodbye cruel world a niti
Trial. Ali mi se čini da se ponekad pitam
Is there anybody out there? Ali to je ona usamljenost sa početka teksta, o kojoj piše i
Svijet u boci, potreba da se izbije koja cigla iz zidova koji nas okružuju i proviri malo u vanjski svijet, i možda ugleda nekoga vani.
Ipak, vrlo osoban i introspektivan post. Ne znam da li je Roger Waters dok je pisao The Wall ubacio ovakve triggere sa odgodnim učinkom nakon 10 godina? Ili je ovo kolektivna Floydinia u danima Barrettove smrti? Vjerojatno je to zapravo samo jedan sjajan album koji je potaknuo neke misli kod nekih ljudi, a i bez njega bi te misli došle na vidjelo.
