aparatczykovi zapisi

Nema me na blogu, slabo pišem i tome postoji razlog. Postoji malo stvari koje mogu čovjeka tako izbaciti iz takta kao što je bolest u obitelji. Bolest koja završava smrću. I to sam upravo proživio ovih dana i još proživljavam. Pišem ovo očiju oteklih od plača, nakljukan Xanaxom, odrvenio i prilično tup. Prije kakvih dva sata obavijestili su mene i mog oca iz bolnice da mi je majka preminula. Kako se postaviti u takvoj situaciji? Kako ići dalje? Iako svjesni situacije, nadaš se do zadnjega. Kako prihvatiti to kao jednu od neizbježnih stepenica odrastanja? Kako uopće prespavati ovu noć? Kako ići dalje? Ne znam više što bih pisao. Ovo su mi uistinu najteži dani.