aparatczykovi zapisi

Prošlo je već više od tjedan dana od kad sam se odputio na put u daleku zemlju Švicarsku, i eto pokušaja da sumiram dojmove i prisjetim se svega što mi je padalo na pamet u tih par ipak pomalo samotnih dana. Koristim gore navedeni naslov, francusku verziju naslova epizode Corta Maltesea „Rosa Alchemica“, iako ja nisam putovao kroz švicarske alpe, tražeći izbjegličko obitavalište zabludjelog njemačkog pisca Hermana Hessea, niti sam poput Corta pio Paracelsusov napitak besmrtnosti. Uostalom, tko bi uopće želio biti besmrtan? Moram priznati, promatrajući te moćne visoke alpe iznad gustih oblaka, kroz prozor aviona, njihovoj grandioznoj ljepoti osjetio sam nevjerovatnu, gotovo mističnu privlačnost. Nisam puno letio u životu, ali vjerujem da je malo takvih avionskih prizora kakvog pružaju švicarske alpe. Neki su mi najavljivali Ženevu kao siv i depresivan grad. Moja prva večer je zamalo potvrdila takvu priču. Loša je to situacija, kad ste stranac u gradu, sami i bez šanse da naletite na nekoga poznatoga, iako za mene kažu da znam toliko ljudi da ću uvijek naići na nekoga poznatoga negdje. Ipak nije uvijek tako. Hladna večer nije ponudila puno ljudi na ulici, i stvarno mi se činila točnom predrasuda da je Ženeva sivi grad bankara i urara. Uistinu, banke su posvuda, kao i luksuzne urarnice i draguljarnice, te hrpa različitih hotela, od luksuznih do manje luksuznih. A te banke, zaista izgledaju poput utvrda, nemaš dojam da unutra uopće ima ikoga, kroz prozore se ne vidi u unutrašnjost, vrata su jednostruka i uska, niti itko ulazi ili izlazi ni tijekom radnog dana. Zgrade kao da šalju poruku: ako nemaš važnoga posla ovdje, onda odjebi! Tko zna kakve se sve perverzne tajne skrivaju po bankarskim sefovima ili gospodskim salonima ovoga grada... Tako sam se sam muvao po starom dijelu grada, istražujući njegove dijelove, i tražeći neka mjesta za izać van koja sam našao na netu. Zaključio sam da se radi o zaista vrlo zanimljivom gradu, iz kojeg izvire grandioznost i moć, kojeg već stoljećima nije ni jedna vojska pregazila (za razliku od ostatka Europe). U hladnoći i mraku promatrao sam spomenike velikim ljudima iz povijesti i ovoga grada i same Europe: Jean Calvin, Jean Jacques Rousseau, da spomenem samo neke. Grad koji se nalazi na vodi uvijek ima neki posebni šarm, makar ta voda bila i jezero, u noći po vjetru i hladnoći možete si isfurati da ste na moru, iako znate da niste, ali čuju se valovi, i treštanje vrhova jarbola jedrilica, a pučina se u mraku ne vidi. Nakon đira uz jezero i po mostovima krenuo sam na bar-hopping u starom dijelu grada i zastao u određenom Alhambaru (našao ga na netu), zasjeo za šank i naručio si točeni Feldschlössner (neka vrsta kantonalne žuje, samo puno pitkija) i malo snimao ekipu. Iz mojih daljnjih bar hoppinga uvidit ću da nisam jedini solo brijač, u gradu gdje je tako puno stranaca i bussinessa nije solo brijanje nije uopće neuobičajeno. A i nije mi bilo neugodnjak, stranac sam, i to poslovno ovdje. Primjetio sam kako u Ženevi ima izuzetno puno lijepih ljudi, mislim lijepih žena, muške ne gledam pa nemam baš kriterija za njihovu ljepotu. Istina je, da, kako kažu, Ženeva nije baš Švicarska, s obzirom na činjenicu da tamo živi izuzetno puno stranaca svih rasa i narodnosti, i jednako često koliko i francuski se čuje i engleski. Iz svih tih rasa nastadoše vrlo zanimljive kombinacije i mnoštvo ljepotica. Tako sam promatrao mladu mulatkinju u jednom pubu drugu večer, pokupila je najbolje od svih rasa od kojih potiče. Mislim si, kako su glupi rasisti i njihova eugenika čiste rase, čista glupost, miješanjem se postižu najbolje kombinacije. Osim što sam se izuzetno napalio na egzotične tamnopute cure i slatke azijatkinje, ni švicarke nisu za baciti, uglavnom privlačne i vrhunski dotjerane, pa nije li Sonja Nef oduvijek bila najzgodnija skijašica (bar do pojave Tine Maze)!?
Konačno, na svoj zadnji dan boravka uspio sam uhvatiti sat vremena dnevnog svjetla i prošetati se gradom i pogledati ga u njegovoj dnevnoj živosti. I tu zaista ima puno živosti, a panorama je prekrasna, iznad jezera se dižu visoke i moćne planine vrhova prekrivenih snijegom, one koje sam spominjao na početku posta. Park kraj jezera strukturom i sadržajem podjeća na Zrinjevac. Gradom se muva mnoštvo ljudi, promet je izuzetno gust, ali švicarci poštuju prometne propise i respektiraju status pješaka (od pješaka do vozača nije dug put, obrnuto još kraći), ako netko i radi sranje u prometu onda taj najvjerovatnije ima francusku tablicu. Javni prevoz je nenormalno precizan, ako bus kreće sa postaje u 8,48h onda je to 8,48h zaista, nije 8,47h a niti 8,49h. Ekipa po ulicama je užurbana, poslovna, djeluje profesionalno, čita se The Economist, i to nisu šarmeri bez pokrića i lažni šminkeri i biznismeni koji piju espresso ispred Buldoga, ovi ljudi zaista djeluju profesionalno.
S time se vraćamo u stvarnost, svakodnevicu. Koja razlika u ekipi u avionima, na letu Ženeva- München većinom nijemci u avionu, svi vrte Zeit, Bild, Financial times, laptopi otvoreni, radi se, pišu se mailovi, vrijeme je novac. Let München- Zagreb, ekipa urla, svađa se, preserava se, ne bitno drugačije od linije ZET-a 220 za Dugave (možda manje dostojanstven od dugavljanske linije). Povratak u domovinu sam najbolje osjetio u autobusu prema avionu za Zagreb, osim što sam ja jedva stigao, netom nakon mene ulijeće ekipa u Bus: Ivo Pukanić, Maja Kljajić, još nekakvi novinari, navodno se vračali iz Barcelone (ili Portugala), i odmah su se pripadnici zagrebačke građanske elite počeli preseravati, demonstrirati poznato isforsirano ponašanje i afektiranje (možete si misliti kako zvuči Maja Kljajić dok razgovara mobitelom na minhenskom aerodromu). Odjednom mi je prošlo kroz glavu: da mi je vratiti se u Ženevu. Dosta mi je ovih sranja ovdje. Možete si misliti kad sam se drugo jutro vratio na posao, kako sam osjetio nerazumu čežnju za UN-om.
Slijedećih dana padaju mi svakakve misli na pamet, možda ja stvarno više ne spadam ovamo, možda se ne uklapam, zar mi je stvarno dosta svega ovoga našega provincijskog života? Zar mi ova sanaderovska Hrvatska tako ide na neku stvar? Ne shvaćam kako odjednom, i čudim se samome sebi, pa kud baš ja koji sam još nedavno zdušno citirao Šantićevu „Ostajte ovdje... sunce drugog neba ogrijati vas neće“, valjda ide tako-nekako, da osjećam čežnju za odlaskom. Odonda o tome razmišljam, tko bi to shvatio.
Mislim, nemam ja muda za tako što uraditi, otići, ali već i da razmišljam o tome, već me i to iznenađuje. A nikad se ne zna......

Nakon svega pokušat ću se vratiti u ove prošle dane u Ženevi, posebice u vrijeme provedeno u Palais des nations, sjedištu UN-a u Ženevi, u dijelu u koji je smještena Economic commission for Europe, zanimljive i manje poznate UN-ove sekcije koja se bavi između ostaloga i održivim razvojem, a pod njenom kapom su i međunarodnopravni instrumenti poput Espoo Convention on Environmental Impact Assessment in a Transboundary Context; koja je bila tema moga sastanka.
Pisao sam već kako je ekipa koju sam očekivao na sastanku tijela za provedbu ove konvencije bila iz Finske, Njemačke, Makedonije, Slovačke, Poljske, Armenije i Kirgistana. Nažalost, ni oni, a ni predstavnici UNECE-a na sastanku nisu bili nimalo party people. Većnom su bili stariji, neki nisu baš dobro govorili engleski (predstavnica Kirgistana), ali srećom, ipak smo nijemac, slovak i ja zadnju večer zaružili i razbili se pivama. Finkinja me razočarala svojim kapacitetom za opijanje, ostavši samo na jednoj pivi (mi koji Fince poznajemo kroz Mattija Nykaenena, Tonya Nieminena i slične pojednice očekivali bismo puno više) ali ona se kao predsjednica tijela za provedbu više iskazala kroz tipično finske radne navike, manijakalno detaljno prolazeći kroz agendu sastanka tako da nam je radni dan trajao bogami od pola deset ujutro do pola sedam, ili sedam navečer, jedino zadnji dan smo završili nešto ranije, jer je svatko imao let doma, ja sam srećom imao sat vremena viška pa sam se mogao i prošetati po gradu. Znači, radilo se ozbiljno i naporno, nikako turizam i zajebancija, seminar ili konferencija, pa da samo sjediš i slušaš, već moraš aktivno participirati i braniti svoje stavove. I ostane ti malo vremena za bilo što drugo. Kretanje po Palais des nations nije nimalo jednostavno i meni se činilo poput labirinta, tako da nije bilo lako stići negdje na vrijeme. S obzirom da je finska predsjednica inzistirala na počinjanju u minutu na vrijeme, ja sam branio dobru staru balkansku maniru kašnjenja. Nema žurbe, nije pos'o zec da će pobjeć. Kako je zgrada zaista ogromna (najveća u kojoj sam ikada bio) čak je i odlazak na WC putovanje od barem pedesetak metara, a da ne govorim da je za otići u knjižnicu provjeriti mailove potrebno barem 10 minuta dobrog hoda. Atmosfera je užurbana, hodnicima žure pripadnici svih rasa i naroda i svih prisutnih organizacija. Kantina za barem 300 ljudi nudi zaista raznovrsnu hranu, sa specijalitetima raznih kontinenata, tako da sam zadnji dan brijao po šrilankanskoj kuhinji, od koje mi je kasnije bilo zlo kad sam letio doma. Osobito zanimljiv je diplomatski dućan (PX, mislim da ga tako zovu oni koji su imali privilegiju raditi za mirovne snage tijekom njihova mandata kod nas), skrovito i skromno uređeno mjesto u podrumu jedne od zgrada gdje se prodaje vrlo kvalitetna roba s povlaštenim cijenama, oslobođena švicarskih davanja i trgovačkih marži s obzirom na eksteritorijalnu i neprofitnu prirodu Ujedinjenih naroda. I konačno, sva ekipa po hodnicima uglavnom djeluje vrlo moderno i profesionalno, makar dolaze sa svih strana svijeta. Moglo bi se reči sušta suprotnost zgradi koja djeluje staro i zapušteno, iako čisto i uredno. Da se razumijemo, ovdje su uglavnom profesionalci i brojni delegati iz raznih dijelova svijeta, nimalo slični mirovnim snagama poznatim i kao UNPROFOR koje su haračile ovim krajevima prošlim desetljećem, to su bili kriminalci okupljeni iz zatvora i ludnica širom svijeta, najgori šljam koji je primao masne pare za pijančevanja, šverc i silovanja po ovim nesretnim zamljama. Moglo bi se reči da je UN što se svog profesionalnog osoblja skužio zapravo da je važnije dobro platiti kvalitetne ljude nego ušminkavati zgradu. Nije loša filozofija.
U svakom slučaju, izuzetno korisno iskustvo raditi ta tri dana u tako legendarnoj instituciji, dobro za razvoj vlastitog dostojanstva i samopouzdanja koji mi tako nedostaju. Tijekom naše večeri brijanja po pivama, s obzirom da svi radimo u državnim službama država članica počeli smo se jadati vlastite probleme jedni drugima. Za slovaka i mene je normalno da se žalimo na svoj status i plaću, ali za nijemca to stvarno nisam očekivao! Kuda ide ovaj svijet ako je i u Njemačkoj banana? S druge strane, vidljivo je kako svi pripadamo istom kulturnom krugu i možemo se lako razumjeti po mnogim temama, i nismo bitno različiti jedni od drugih.
Sveskupa, čini mi se da sam se prilično brzo udomačio u UN-u i bilo mi je pomalo žao kada sam odlazio, tko zna kada će mi se opet ukazati takva prilika.

Kratak post, zbog kratkoce vremena. Eto me u zgradi Ujedinjenih naroda u Zenevi, Palais de nations.
Cjelodnveno naporno sastancenje i povremene pauze. Velebno zdanje u kojem se izgubim gdjegod krenem, odaje dojam trenutnog stanja UN-a. Uredno ali zastarjelo, sala u kojoj je sastanak izgleda kao da ju je U Tant osobno otvorio i ostavio takvu. Kao da sam usao u samu povijest nase civilizacije. Oronulo i zanemareno, tako izgleda zgrada organizacije odgovorne za mnogo gresaka ali i puno vise dobroga u novijoj proslosti. Posvuda se osjeti kako je izgubila znacaj, a vjerovatno i sredstva. Sveisto, veseli velika izmjesanost naroda, rasa i jezika koja je sveudilj prisutna, osobito tijekom rucka u kantini. Zanimljivo je citati plocice koje svi nosimo, svako je odnekud dosao s nekom misijom, na nekom zadatku, uglavnom za opcu korist (barem deklarativno).
Sto se naslova tice, vidim za ruckom poznato lice, mislim si otkud ga znam, a ono voditelj sa CNN-a emisije "Diplomatic license".
Zasad toliko, nazad na sastancenje.

Slabo pišem u zadnje vrijeme, ne znam. Neki čudan pad kreativnosti, ili samo nedostatak inspiracije, možda opća gužva naguranih obaveza koja me stisnula. A bilo je zanimljivih stvari za komentirati, zanimljivih događaja u životu. Dobro, možda ne tako zanimljivih, ali ipak događaja. U svakom slučaju slabo pišem u zadnje vrijeme, ali vratiti ću se.
Uza sve uobičajene gužve i pizdarije koje možete proživjeti u životu i radu u državnoj upravi, postoje i one ljepše, doduše rijetke, pozitivne stvari. Jedna od tih časti meni će se ukazati ovih dana, a to je čast odlaska na sastanak u Ujedinjene narode- gospodarsku komisiju za Europu u Ženevu idući tjedan. Konačno da i mene šalju nekuda, iako nisam lud za službenim putovanjima sama činjenica da šalju mene a ne nekoga drugoga ipak nešto znači. Zasigurno najveće priznanje mom dosadašnjem radu. Bit će to prilika vidjeti kako funkcioniraju vrhunski aparatčici na zaista visokom nivou u Palais des nations u Ženevi. Bit će to prilika posjetiti jedan grad koji nikada ne bi posjetio kao turist, grad u kojem očekujem banke, urare i međunarodne organizacije, navodno dosadan i siv. I konačno, bit će to prilika upoznati ekipu iz ostalih zemalja, pokušati ih upoznati i kao stručnjake i kao ljude. To bi trebalo biti zanimljivo, koja ekipa dolazi: Njemačka, Finska (Tajništvo konvencije), Slovačka, Poljska, Armenija, Kirgistan, Makedonija i ja za Rvacku. Zaista različiti svjetonazori i načini života, a u slijedeća tri dana morati čemo funkcionirati kao jedan odbor. S obzirom da su 5 zemalja koje daju svoje predstavnike iz istočne Europe, a ne treba zanemariti ni navike finaca i nijemaca, bilo bi za očekivati da svako donese svoju žesticu kojom se najviše rastura u domovini, pa da krene kružna degustacija i opće veselje. Tako bi to ja organizirao, da se mene pita. Ostaje otvorenim da li ponijeti rakiju, slavosnku ili šibensku, pelin ili maraschino, ma najbolje sve. Bit će zanimljivo u svakom slučaju. Po povratku pokušati ću ispaliti kratak putopis na blogu, kakvi god dojmovi bili.