Les Helvétiques
Prošlo je već više od tjedan dana od kad sam se odputio na put u daleku zemlju Švicarsku, i eto pokušaja da sumiram dojmove i prisjetim se svega što mi je padalo na pamet u tih par ipak pomalo samotnih dana. Koristim gore navedeni naslov, francusku verziju naslova epizode Corta Maltesea „Rosa Alchemica“, iako ja nisam putovao kroz švicarske alpe, tražeći izbjegličko obitavalište zabludjelog njemačkog pisca Hermana Hessea, niti sam poput Corta pio Paracelsusov napitak besmrtnosti. Uostalom, tko bi uopće želio biti besmrtan? Moram priznati, promatrajući te moćne visoke alpe iznad gustih oblaka, kroz prozor aviona, njihovoj grandioznoj ljepoti osjetio sam nevjerovatnu, gotovo mističnu privlačnost. Nisam puno letio u životu, ali vjerujem da je malo takvih avionskih prizora kakvog pružaju švicarske alpe. Neki su mi najavljivali Ženevu kao siv i depresivan grad. Moja prva večer je zamalo potvrdila takvu priču. Loša je to situacija, kad ste stranac u gradu, sami i bez šanse da naletite na nekoga poznatoga, iako za mene kažu da znam toliko ljudi da ću uvijek naići na nekoga poznatoga negdje. Ipak nije uvijek tako. Hladna večer nije ponudila puno ljudi na ulici, i stvarno mi se činila točnom predrasuda da je Ženeva sivi grad bankara i urara. Uistinu, banke su posvuda, kao i luksuzne urarnice i draguljarnice, te hrpa različitih hotela, od luksuznih do manje luksuznih. A te banke, zaista izgledaju poput utvrda, nemaš dojam da unutra uopće ima ikoga, kroz prozore se ne vidi u unutrašnjost, vrata su jednostruka i uska, niti itko ulazi ili izlazi ni tijekom radnog dana. Zgrade kao da šalju poruku: ako nemaš važnoga posla ovdje, onda odjebi! Tko zna kakve se sve perverzne tajne skrivaju po bankarskim sefovima ili gospodskim salonima ovoga grada... Tako sam se sam muvao po starom dijelu grada, istražujući njegove dijelove, i tražeći neka mjesta za izać van koja sam našao na netu. Zaključio sam da se radi o zaista vrlo zanimljivom gradu, iz kojeg izvire grandioznost i moć, kojeg već stoljećima nije ni jedna vojska pregazila (za razliku od ostatka Europe). U hladnoći i mraku promatrao sam spomenike velikim ljudima iz povijesti i ovoga grada i same Europe: Jean Calvin, Jean Jacques Rousseau, da spomenem samo neke. Grad koji se nalazi na vodi uvijek ima neki posebni šarm, makar ta voda bila i jezero, u noći po vjetru i hladnoći možete si isfurati da ste na moru, iako znate da niste, ali čuju se valovi, i treštanje vrhova jarbola jedrilica, a pučina se u mraku ne vidi. Nakon đira uz jezero i po mostovima krenuo sam na bar-hopping u starom dijelu grada i zastao u određenom Alhambaru (našao ga na netu), zasjeo za šank i naručio si točeni Feldschlössner (neka vrsta kantonalne žuje, samo puno pitkija) i malo snimao ekipu. Iz mojih daljnjih bar hoppinga uvidit ću da nisam jedini solo brijač, u gradu gdje je tako puno stranaca i bussinessa nije solo brijanje nije uopće neuobičajeno. A i nije mi bilo neugodnjak, stranac sam, i to poslovno ovdje. Primjetio sam kako u Ženevi ima izuzetno puno lijepih ljudi, mislim lijepih žena, muške ne gledam pa nemam baš kriterija za njihovu ljepotu. Istina je, da, kako kažu, Ženeva nije baš Švicarska, s obzirom na činjenicu da tamo živi izuzetno puno stranaca svih rasa i narodnosti, i jednako često koliko i francuski se čuje i engleski. Iz svih tih rasa nastadoše vrlo zanimljive kombinacije i mnoštvo ljepotica. Tako sam promatrao mladu mulatkinju u jednom pubu drugu večer, pokupila je najbolje od svih rasa od kojih potiče. Mislim si, kako su glupi rasisti i njihova eugenika čiste rase, čista glupost, miješanjem se postižu najbolje kombinacije. Osim što sam se izuzetno napalio na egzotične tamnopute cure i slatke azijatkinje, ni švicarke nisu za baciti, uglavnom privlačne i vrhunski dotjerane, pa nije li Sonja Nef oduvijek bila najzgodnija skijašica (bar do pojave Tine Maze)!?
Konačno, na svoj zadnji dan boravka uspio sam uhvatiti sat vremena dnevnog svjetla i prošetati se gradom i pogledati ga u njegovoj dnevnoj živosti. I tu zaista ima puno živosti, a panorama je prekrasna, iznad jezera se dižu visoke i moćne planine vrhova prekrivenih snijegom, one koje sam spominjao na početku posta. Park kraj jezera strukturom i sadržajem podjeća na Zrinjevac. Gradom se muva mnoštvo ljudi, promet je izuzetno gust, ali švicarci poštuju prometne propise i respektiraju status pješaka (od pješaka do vozača nije dug put, obrnuto još kraći), ako netko i radi sranje u prometu onda taj najvjerovatnije ima francusku tablicu. Javni prevoz je nenormalno precizan, ako bus kreće sa postaje u 8,48h onda je to 8,48h zaista, nije 8,47h a niti 8,49h. Ekipa po ulicama je užurbana, poslovna, djeluje profesionalno, čita se The Economist, i to nisu šarmeri bez pokrića i lažni šminkeri i biznismeni koji piju espresso ispred Buldoga, ovi ljudi zaista djeluju profesionalno.
S time se vraćamo u stvarnost, svakodnevicu. Koja razlika u ekipi u avionima, na letu Ženeva- München većinom nijemci u avionu, svi vrte Zeit, Bild, Financial times, laptopi otvoreni, radi se, pišu se mailovi, vrijeme je novac. Let München- Zagreb, ekipa urla, svađa se, preserava se, ne bitno drugačije od linije ZET-a 220 za Dugave (možda manje dostojanstven od dugavljanske linije). Povratak u domovinu sam najbolje osjetio u autobusu prema avionu za Zagreb, osim što sam ja jedva stigao, netom nakon mene ulijeće ekipa u Bus: Ivo Pukanić, Maja Kljajić, još nekakvi novinari, navodno se vračali iz Barcelone (ili Portugala), i odmah su se pripadnici zagrebačke građanske elite počeli preseravati, demonstrirati poznato isforsirano ponašanje i afektiranje (možete si misliti kako zvuči Maja Kljajić dok razgovara mobitelom na minhenskom aerodromu). Odjednom mi je prošlo kroz glavu: da mi je vratiti se u Ženevu. Dosta mi je ovih sranja ovdje. Možete si misliti kad sam se drugo jutro vratio na posao, kako sam osjetio nerazumu čežnju za UN-om.
Slijedećih dana padaju mi svakakve misli na pamet, možda ja stvarno više ne spadam ovamo, možda se ne uklapam, zar mi je stvarno dosta svega ovoga našega provincijskog života? Zar mi ova sanaderovska Hrvatska tako ide na neku stvar? Ne shvaćam kako odjednom, i čudim se samome sebi, pa kud baš ja koji sam još nedavno zdušno citirao Šantićevu „Ostajte ovdje... sunce drugog neba ogrijati vas neće“, valjda ide tako-nekako, da osjećam čežnju za odlaskom. Odonda o tome razmišljam, tko bi to shvatio.
Mislim, nemam ja muda za tako što uraditi, otići, ali već i da razmišljam o tome, već me i to iznenađuje. A nikad se ne zna......
|
