Nakon svega pokušat ću se vratiti u ove prošle dane u Ženevi, posebice u vrijeme provedeno u Palais des nations, sjedištu UN-a u Ženevi, u dijelu u koji je smještena
Economic commission for Europe, zanimljive i manje poznate UN-ove sekcije koja se bavi između ostaloga i održivim razvojem, a pod njenom kapom su i međunarodnopravni instrumenti poput
Espoo Convention on Environmental Impact Assessment in a Transboundary Context; koja je bila tema moga sastanka.
Pisao sam već kako je ekipa koju sam očekivao na sastanku tijela za provedbu ove konvencije bila iz Finske, Njemačke, Makedonije, Slovačke, Poljske, Armenije i Kirgistana. Nažalost, ni oni, a ni predstavnici UNECE-a na sastanku nisu bili nimalo party people. Većnom su bili stariji, neki nisu baš dobro govorili engleski (predstavnica Kirgistana), ali srećom, ipak smo nijemac, slovak i ja zadnju večer zaružili i razbili se pivama. Finkinja me razočarala svojim kapacitetom za opijanje, ostavši samo na jednoj pivi (mi koji Fince poznajemo kroz Mattija Nykaenena, Tonya Nieminena i slične pojednice očekivali bismo puno više) ali ona se kao predsjednica tijela za provedbu više iskazala kroz tipično finske radne navike, manijakalno detaljno prolazeći kroz agendu sastanka tako da nam je radni dan trajao bogami od pola deset ujutro do pola sedam, ili sedam navečer, jedino zadnji dan smo završili nešto ranije, jer je svatko imao let doma, ja sam srećom imao sat vremena viška pa sam se mogao i prošetati po gradu. Znači, radilo se ozbiljno i naporno, nikako turizam i zajebancija, seminar ili konferencija, pa da samo sjediš i slušaš, već moraš aktivno participirati i braniti svoje stavove. I ostane ti malo vremena za bilo što drugo. Kretanje po Palais des nations nije nimalo jednostavno i meni se činilo poput labirinta, tako da nije bilo lako stići negdje na vrijeme. S obzirom da je finska predsjednica inzistirala na počinjanju u minutu na vrijeme, ja sam branio dobru staru balkansku maniru kašnjenja. Nema žurbe, nije pos'o zec da će pobjeć. Kako je zgrada zaista ogromna (najveća u kojoj sam ikada bio) čak je i odlazak na WC putovanje od barem pedesetak metara, a da ne govorim da je za otići u knjižnicu provjeriti mailove potrebno barem 10 minuta dobrog hoda. Atmosfera je užurbana, hodnicima žure pripadnici svih rasa i naroda i svih prisutnih organizacija. Kantina za barem 300 ljudi nudi zaista raznovrsnu hranu, sa specijalitetima raznih kontinenata, tako da sam zadnji dan brijao po šrilankanskoj kuhinji, od koje mi je kasnije bilo zlo kad sam letio doma. Osobito zanimljiv je diplomatski dućan (PX, mislim da ga tako zovu oni koji su imali privilegiju raditi za mirovne snage tijekom njihova mandata kod nas), skrovito i skromno uređeno mjesto u podrumu jedne od zgrada gdje se prodaje vrlo kvalitetna roba s povlaštenim cijenama, oslobođena švicarskih davanja i trgovačkih marži s obzirom na eksteritorijalnu i neprofitnu prirodu Ujedinjenih naroda. I konačno, sva ekipa po hodnicima uglavnom djeluje vrlo moderno i profesionalno, makar dolaze sa svih strana svijeta. Moglo bi se reči sušta suprotnost zgradi koja djeluje staro i zapušteno, iako čisto i uredno. Da se razumijemo, ovdje su uglavnom profesionalci i brojni delegati iz raznih dijelova svijeta, nimalo slični mirovnim snagama poznatim i kao UNPROFOR koje su haračile ovim krajevima prošlim desetljećem, to su bili kriminalci okupljeni iz zatvora i ludnica širom svijeta, najgori šljam koji je primao masne pare za pijančevanja, šverc i silovanja po ovim nesretnim zamljama. Moglo bi se reči da je UN što se svog profesionalnog osoblja skužio zapravo da je važnije dobro platiti kvalitetne ljude nego ušminkavati zgradu. Nije loša filozofija.
U svakom slučaju, izuzetno korisno iskustvo raditi ta tri dana u tako legendarnoj instituciji, dobro za razvoj vlastitog dostojanstva i samopouzdanja koji mi tako nedostaju. Tijekom naše večeri brijanja po pivama, s obzirom da svi radimo u državnim službama država članica počeli smo se jadati vlastite probleme jedni drugima. Za slovaka i mene je normalno da se žalimo na svoj status i plaću, ali za nijemca to stvarno nisam očekivao! Kuda ide ovaj svijet ako je i u Njemačkoj banana? S druge strane, vidljivo je kako svi pripadamo istom kulturnom krugu i možemo se lako razumjeti po mnogim temama, i nismo bitno različiti jedni od drugih.
Sveskupa, čini mi se da sam se prilično brzo udomačio u UN-u i bilo mi je pomalo žao kada sam odlazio, tko zna kada će mi se opet ukazati takva prilika.
