aparatczykovi zapisi

Malo je dana obilježilo povijest koju pamtimo kao 11. rujan 2001. Nivo kolektivnog bunila toga dana može se usporediti samo sam Titovom ili Franjinom smrću kod nas, ali bunilo je bilo globalnog karaktera, satelitskoj televiziji zahvaljujući. Neupitna je monstruoznost toga terorističkog čina, stradali su mnogi. S organizacijske strane, poduhvat je fascinantan po organizaciji i dosljednosti provedbe, a i činjenici da ga nitko nije ni predvidio ni pokušao spriječiti. Legendarna američka kontrašpijunaža nije djelovala. Međutim, poduhvat ipak nije obavljen do kraja (makar je u potpunosti polučio učinak, kotač povijesti je pokrenut u nekom pravcu, iako bi se i bez toga počeo okretati, ovo je bio samo akcelerator), zaštekalo je kod leta 93 iz Newarka u San Francisco, koji se zabušio u ledinu i nije prouzročio ni štete ni ljudskih žrtava, osim onih u samom zrakoplovu.
Nešto se dogodilo unutra, teroristi nisu stigli do svog cilja, koji je navodno bila sama bijela kuća u Washingtonu, gdje nije bilo Busha i stradali bi samo neki niži službenici koji su bili to jutro na poslu (ekipa iz Zapadnog krila). Danas mobilna komunikacija omogućuje razgovore svuda i na sve načine pa i iz aviona, tako da se iz mnogih telefonskih poziva mogli rekonstruirati da su se putnici iz toga polupraznog zrakoplova pobunili protiv otmičara i tako se avion srušio tamo gdje nije planirano.
Onda stupa u akciju američki i svjetski press i PR, i slijedeći filozofiju Hollywooda iz drame putnika leta 93 razvija akcionu dramu iz produkcije Jerrya Bruckheimera, u režiji Michaela Baya, a u glavnoj ulozi bi se sigurno našao Bruce Willis, koji bi ih sve spasio, uz neizbježni vlastitu žrtvu. Stvorila se fama o nepobjedivom američkom duhu naspram vjerski fanatičnim i bezosjećajnim arapskim teroristima, onom duhu koji ih je vodio kroz paljbu Iwo Jime, i na krvavim plažama Normandije. Bili su to veliki trenuci povijesti, ne smijemo ih obezvređivati. Čak je odnekud došao i bojni poklić pobunjenih putnika "Let's roll!", navodno riječi Todda Beamera, navodnog vođe putnika, Brucea Willisa i Bravehearta u jednom. Da ne spominjem da se taj poklić korsitio kasnije u političkim govorima, nekih sigurno republikanskih političara, ako ne i samog Busha u Iraku. Kao u Hollywoodu, legenda se ispreplela o hrabrom napadu na teroriste i borbi u pilotskoj kabini, i padu zrakoplova, neizbježnoj ultimativnoj žrtvi da bi preživjeli drugi.
Što se zaista događalo, to nikad sa sigurnošću neće biti poznato. Kako se otvaraju dokumenti i tonski zapisi, raskorak između legende i onoga što je zaista bilo je sve veći.
Na suđenju ludom islamisti Zacariasu Moussauiju pušten je tonski zapis sa leta 93, o tih 32 minute pakla.
Hollywood ovdje prestaje, ovdje prestaje i legenda o američkom duhu, počinje priča o strahu od smrti i borbi za vlastiti život.
Moram priznati, kako god okrutno i čak i za mene anitklimaksno zvučalo, ja sam prije bio bliži tezi da su s obzirom da je taj avion kasnio i znalo se što se događa, američki presretači sami oborili avion. Prema principu manje štete, znalo se da su putnici izgubljeni i kako je razumnije oboriti avion da ne izazove još veća razaranja i pogibiju. Putnički avioni su prilično ranjivi i ne bi bio problem diskretno ih oboriti. I to bi bio legitiman čin, da se ublaži veća šteta.
Prema onome što je došlo u novine iz tonskog zapisa, bez dvojbe, putnici su stvarno krenuli na teroriste. Ali nije tu bilo žrtve za opće dobro, Hollywooda i Brucea Willisa, bila je tu spoznaja da im se sprema krvav kraj, i očajnički pokušaj da se spasi vlastiti život.
Ne umanjujem time nihovu hrabrost, dapače, smatram da bih ja ostao paraliziran od straha i da je trebalo puno hrabrosti da se krene u takav pothvat. Znali su da im je jedina nada da pokušaju savladati teroriste i preuzeti kontrolu nad avionom, jer inače će postati dio konstrukcije neke zgrade. Ne vjerujem baš da su toga trenutka razmišljali o Americi, o narodu, o drugima, da im se pred očima vijorila Stars and stripes, a u ušima čulo "Land of the free, Home of the brave", jedino na što su mislili je kako pokušati preživjeti. Prema zapisu, ne bi se reklo da je to bio kraj "Armageddona" kad Bruce spašava svijet i žrtvuje svoj život. izgleda da nisu zauzeli pilotsku kabinu. Teroristi su ljuljali avion da ih onemoguće, moguće je da su izgubili kontrolu, a moguće je i da su ga sami zabili u zemlju. Todd Beamer je zaista bio tamo, stalno na mobitelskoj vezi, i zaista krenuo na teroriste, ali možda je njegov "Damn the torpedos, full speed ahead!" poklić "Let's roll!" zapravo bio obični "Let's go!". Manje filmski i manje dojmljiv, ali namjera je bila ista.
I nije bilo Bruckheimera, nije bilo Brucea, nije bilo velikih dijaloga i poklića, ni dramatičnog soundtracka i Hollywoodskog završetka, ni republikanaca ni američke zastave, a ni višeg cilja. Bila je samo očajnička i beznadna borba za vlastiti život. Potpuno razumljiva i opravdana, i ne manje vrijedna.
Tako je to u životu, nema Brucea Willisa, nema filmskog završetka, nema velikih riječi, rijetko ima happyenda.

Ali ne mislim na vjernički "post", nego na post na blogu. Prosto za nevjerovati, da imam praznog hoda na poslu jedan petak poslijepodne, to mi se već dugo nije dogodilo. Pola četiri je. Šefovi su po evropama, službenici sjede u uredima i čekaju da se šefovi vrate i narede posao i naprave frku. Ali to se neće dogoditi danas, iako uvijek može doći mail u 15,50.
Pisao bih o nečemu sadržajnijem ali u ovom kratkom vremenskom intervalu nemam baš inspiracije. Nakon svega je uopće dobro što sam se i prihvatio bloga i nekog pisanja. Imam u glavi neke priče ali teško izlaze van. Zasada mislim da je uspjeh napraviti i ovakav post ni o čemu, o tome kako je danas lijep dan i nemam nešto posebno za raditi.
Čak i ovakav post o petku popodne smatram uspjehom.