aparatczykovi zapisi

Koliko postoji stvari s tematikom ljeta u urbanom prostoru. Dobro, da ne kenjarim, ljeta u gradu. Naslovna, ne mogu se sjetiti tko pjeva original, ali je uobičajeno iritantno reciklira Joe Cocker, pa napljugana "In the summertime" Mungo Jerrya, ali i blues klasik "Summertime", iz kojeg izdiše znojna atmosfera američkog juga. U djetinjstvo i ljetne praznike osamdesetih me vraća Aztec Camera i "Somewhere in my heart";"summer in the city and the air is still, .... your heart to the overkill, no place, no where to go, TV or radio" tako nekako, podsjeća na dugotrajna ljetna poslijepodneva, nerad, žega i nadasve loš TV program. Nisu sve o zajebanciji i dokolici, ne zaboravimo tužnu "I'll die in summertime" Manic street preachersa, rodonačelnika depresije devedestih i motociklističke praznine, i osobito depresivna "It's summertime" Flaming lipsa, sa osobito tužnog i veličanstvenog albuma "Yoshimi battles the pink robots" koji sam puno slušao u jednom izuzetno nesretnom razdoblju života.
Čudan je Zagreb ljeti. Parkinga napretek, ali ipak gužve zbog radova. Nestaju vojske ljudi i ostaju samo oni koji nisu mogli otići nikuda jer ih okolnosti onemogućuju u tome ili i inače ne idu nikuda. Sve aktivnosti se gase, lagano sve prestaje i ništa se ne događa. I ufuravati se u ljetni feeling, makar si u Zagrebu, dok preostali brijači lutaju terasama Jaruna u potrazi za gradskom rivijerom. Noćni život se svede na par mjesta uz vodene površine. Jedino što je depresivnije od Zagreba ljeti je Zagreb ljeti kad pada kiša. Prošli petak sam tako s ekipom bio vani. Stvarno se doima kao da nigdje nema nikoga. Zaletjeli se u Movie pub, a tamo se skupilo ono nesretnika koji traže kakvu takvu zabavu, to inače loše mjesto bilo je te noći posljednje pribježište. Gradom lutaju ekipe stranaca backpackera u tranzitu gdjekud, smiješnih altrisuta koji svojim putovanjima odaju počast staroj Evropi, ali to nije loše, da se razumijemo.
Republika Dugave je posebno tugaljiva ljeti, društvo za kavu moraš tražiti svijećom. Baš smo simpatija mog života i ja prošetali njenog cucka po kvartu u kasnu subotnju toplu večer. Sporadične skupine i pojednici briju svoj ljetni film po klupicama u parkovima i otvorenim birtijama. I oni ljetuju u Dugavama. Nama dvjema je ljetni Novi zagreb kulisa naših diskusija i spoznaja, samo je bazen djelovao primamljujuće za noćno kupanje.
Summertime, and the living is easy.....
Da barem, ali brija jeste.

Naredba je da se ured seli u drugu zgradu. Svi se moraju spakirati do godišnjih. Pakiram se. Sutra se ide na godišnji, konačno! Nevjerovatno koliku hrpu nepotrebnih stvari, suvišnih papira čovjek uspije nakupiti u godinu i pol rada u ministarstvu. A znam da se nećemo preseliti u dok se ne vratim s GO i da ću se zajebavati s kutijama. Faliti će mi ova premala zgrada, u kojoj sam tek dva mjeseca. Neadekvatna ali ipak cool, stara austrougraska vojarna. Faliti će mi ova odlična ekipa iz sobe, najbolja koju sam ikada imao na poslu, zbog koje mi je dolazak na posao postao čist OK. Razići čemo se po sobama druge puno veće austrougarske vojarne. Selidba je uvijek trauma. Osobito kad je vani 35 stupnjeva. Moram spakirati svog privatnog miša.
Konačno godišnji!
Barem odmor. Ne očekujem ništa, ali nikada se ne zna.

Postoje neke razmjerno beznačajne stvari na koje ipak u životu morate trošiti vrijeme i živce. Poslovi u državnoj upravi se sastoje od bezbroj takvih beznačajnosti.

Mala tajna! možete imati urbroj, a ne morate imati klasu. Dovoljno je da za Klasu samo stavite "Službeno".

upravo je meni i mojoj cimerici ova ideja pala na pamet. Značajno, zar ne? Korisno, zar ne? Mislite o tome što želite ali mi smo ipak morali pokretnutio mentalni sklop da bi došli do tog zaključka.

Jučer je bila godina dana od kako nam je gradonačelnički recidivist Mile Bandić otvorio bazen u Utrinama, na radost svih plivačkih fanatika Novog Zagreba. Tako je nastala nova lokacija za brijačinu u ulici nekada nam prijateljske Savezne Republike Njemačke (nekada prijateljske a sada ravnodušne). Kao pravi fan plivanja ubrzo sam i sam pohrlio na bazen. Bio sam u početku sretan jer mjesta je bilo fakat za sve i nije bilo gužve, tako da su ljudi čak prosvjedovali kad bi se u traci skupilo više od dvoje ljudi, dok u legendarnoj "kadi" u Daničićevoj zna biti i po pet ljudi u traci, a neki šibaju takvom brzinom da im se stalno moraš izmicati. Tako je uplivam u traku, a ženska sa klincem pliva, i ona meni da se maknem jer nas je već troje u traci, a ja njoj:"Pa na mladosti nes je obično 5 u trac i, ovo nije loše uopće!", a ona će na to:" E, jel znaš ti kako je u Limogesu!?!". Limogesu, jebote! Pa stvarno čovjek ne bi očekivao taj primjer. I ja se pokunjih i potražih drugu traku.
Odnedavno prestade dobrih uvjeta na bazenu tokom tjedna. Nastadoše gužve, a pola traka zauzimaju korporacije. Samo zastavice ispred trake; ovdje Erricson, ovdje Ledo, ovdje HT, a običnim pučanima samo pola bazena da se gužvaju kao u javnim kupalištima.
U zadnje vrijeme otvoreno je i sunčalište i tako ekipa dovodi svoje cijele familije na ljetovanje u Novom Zagrebu. Pomalo tužno, kupati se u zatvorenom bazenu, i sunčati se na Savezne Republike Njemačke. Da sam Darko Rundek, napisao bih stvar o tome. Pada mi na pamet njegova stvar sa albuma Apokalipso iz sredine glazbom bijednih devedestih u koja govori o odlascima na more fićom, i popisu stvari koje mora ponijeti (tri ligeštula, peraje, japanke, foto aparat i veeeeliki kanister s vinom), a danas ekipa može samo do bazena u Utrinama.
- i di si bio na moru?
- U Utrinama!
Ali i tamo te čeka korporativa klika.
Teška vremena, prijatelju moj, đavo ih odnio, citirao bih drugog autora iz osamdesetih.

Kod mene na poslu sve vrvi od sredovječnih žena koje se nikad nisu udavale, ili jesu pa su se razvele, ili su jednostavno naporne babe koje zazuzimaju neke odgovorne položaje, zapravo položaje s kojih mogu naređivati drugima. inače te nesretnice imaju nemoguć običaj da uživaju naređivati drugima, guraju nos u tuđe poslove, žele sve imati pod kontrolom i u svemu imati svoje prste. Uglavnom svoju klimakteričnu nervozu prenose na druge. Svo svoje vrijeme provode na poslu, ostaju po cijele dane, iako u državnoj upravi to nema smisla. Nija da će im se plaća i položaj bitno poboljšati, niti će itko vrednovati njihov rad posebno. Jednostavno drugih sadržaja u životu nemaju, osim da gnjave druge i glume prezaposlenost. Tako sam ja to nazvao "Imperijem zle vulve". Obrazac je to koji se ponavlja, nisu izolirani slučajevi, ima ih sve više. Da su barem u pitanju zgodne mlade ženske, čovjek bi im i oprostio zlobu. Možda bi bile bolje da im se popravi seksualni prosperitet.
Tako se danas jedna od tih mojih dragih kolegica sprema na ljetovanje. Osim što sam joj poželio sretan put i da uživa u odmoru, u sebi sam joj poželio da naleti na nekog sedamdesetogodišnjeg nijemca koji redovito koristi Viagru. Mislim da bi svima njima dobro došao jedan dobar fuk (iako u opisanoj situaciji ne bu bilo niš od dobrog fukanja, već samo fukanje, ali za njih je i to dobro). I, vjerujte mi, s najboljim namjerama joj želim seksanje na godišnjem.
Vjerujem da bi i nama koji moramo raditi s njima život bio podnošljiviji.

Nisam baš mislio svoj drugi post posvetiti aktualnoj aferi ugroženih cucaka, ali odnekud treba početi. Ovo mi je otprilike kao zadatak na prijemnom za dramaturgiju, dobiješ neku temu i trebaš je razraditi u priču.
Mnogo se priče povelo u zadnje vrijeme o ugroženim životima cucaka određenih za pokuse na Veterini. Već dugo nisam vidio javnost da se tako spremno i homogeno postrojava u obranu interesa tih nesretnih najboljih čovjekovih prijatelja, špto uopće nije loše. Da se razumijemo, moj anarhistički um svaki će puta podržati takvu inicijativu, kad nije upitan razlog. Čak je i moja stara išla na prosvjede. Mediji su sve odgovarajuće popratili i pažnja javnosti je urodlia plodom. Cucke očekuje bolji život, nakon svih tih muka u kavezima veterine. Odgovorni su navodno počinili sijaset nezakonitosti u cijeloj toj aferi, što je od "malih bogova" iz sveučilišnog polusvijeta i za očekivati, i sada bi ih trebala stići zaslužena kazna. Vjerujem da nitko neće loše proči, kad opadne medijska halabuka i gori prekršitelji prođu dobro. Ali hipokrizije i podvojenih kriterija nikad dosta. Naravno da su se svi mogući dušebrižnici zauzeli za prava i interese simpatičnih beagleova, dragih i rasnih cucaka,a nitko nikad ne obraća pažnju kada na sličan način trpe razni zečevi, mali bijeli glodavci i slične neatraktivne vrste koje svakodnevno stradavaju od raznoraznih znanastveno- gospodarskih struktura. Ono, jebeš miševe... Salonski prosvjednici bi trebali dosljedno prosvjedovati i za njihovu zaštitu, a ne samo par prljavih luđaka na čelu s olinjalom i poludjelom Brigit Bardot.
No dobro, važno da su pesi udomljeni. U skladu s nacionalnim licemjerjenim- praktičnim moralom, među udomiteljima je bilo i onih koji su planirali prodati udomljene rasne beaglove. Ne bih se iznenadio da su bili i neki vlasnici kineskih restorana, he he!
Švec je zgodno primjetio jutros na stojedinici da je spomenuto i kako će udomitelji voditi pese na kastraciju. Prvo lomljenje nogu pa onda kastracija, to fakat nije u redu. To se zove ne imati sreću. Pasji život.

Konačno sam se odlučio na ovo, napraviti svoj blog. Nadam se da imam bar malo talenta za pisanje i da će me barem netko čitati. Nadam se i da imam što reči. Neko vrijeme sam znao svoje frendove zabavljati online diskusijama, a sada sam odličio podići to na ipak malo viši nivo.
Tko sam ja? Ne pada mi sad baš ne pamet nešto što me određuje pa se nadam da ću to obrazložiti u budućim zapisima...