Opet sve iz početka. Ništa novo osim broja 6 isprid brojeva 200. Osim praznine u glavi, nezainteresiranosti u prsima i boli u želudcu. Spavao sam dva dana konstantno. Budi me jedino odlazak u firmu i suočavanje sa akademijom. Čekam onaj polet da se pojavi. Pokušavam ga iscrpit negdi iz okoline, al ništa. I ovo preko volje pišem. Tako mi je prazno. Sad jedino mogu uživat u tuđoj sreći, drugom tijelu, povjerenju i bitosti osobe koja je tu kraj mene uvijek kad je zatrebam. Bezuvjetno diše na mojim prsima. Ona je jedan od mojih heroja. Jedan od onih kojoj ne vračam dovoljno i možda joj nikad neću vratit dovoljno njenog uloženog. Ona je tu i to mi puno znači. Samo mi to trenutno treba. Sebično od mene. Ja se ne dajem tako lako. Ja nisam uvijek tu. Ja nisam heroj. Možda nekom drugom da, al njoj ne. Dva heroja ne postoje u istoj priči. Hvala ti, Kozmosice. Poljubac u bedro ti.
|