utorak, 14.02.2006.
|
Mostovi su isto zakon. Stvoreni da drže teret života, stabiliziraju, pružaju otpor masi tereta, pressinga koji prelazi preko njih. Uglavnom spajaju dvije strane razdvojene rijekom, jezerom, morem, a može i provalijom. Ima onih što su sagrađeni poviše tunela. Mostovi i ne moraju uvijek biti fizičke naravi. Potrebno je puno vremena za sagradit dobar most. I volje i truda i ljubavi. Mostovi su zajebana stvar. Imam ih tonu porušenih i vrlo malo onih u funkciji. Jebiga, loši temelji. Također postoje oni nedovršeni. To su mosotvi kvalitetnih temelja, ali s vrlo lošom konstrukcijom. Uglavnom bi došlo do problema u izradi istih. Puno uložene ljubavi, cementa, asfalta i betona za razdvojenost dviju točaka koje su morale biti povezane. Jebo arhitekturu u kombinaciji s emocijama. Često se znam vratit do tih nedovršenih i zamišljat kako bi bilo da su prohodni, da njima teče promet i da je sve okej. Al me uvik ruzinava površina istih podsjeti na to da vrijeme guta sve. Pa i nedovršene mostove. Svi ti nedovršeni mostovi ispod sebe imaju tunel, a na zidu do tunela uglavnom često piše velikim pisanim slovima: "Zašto pilot ne leti? Zašto?" |
četvrtak, 09.02.2006.
|
Najviše šta me privlači kod podzemlja je beskraj tunela, odsjaj tračnica, hrpetina smoga i neka vrsta spokoja, kao da sam doma. Nemam podzemnu, odnosno grad moj nema. Jedino sta imam od traženog je tunel koji povezuje glavni i kopilicu. Davno prije bi jedanput tjedno išao na terapiju dolje. Tu sam bio ja ja. Moje prirodno obitavalište. Jedino mjesto na kojem bi našao mir. Nisam posjetio tunel odavno. Imam sad drugi. A ovaj prvi živi u meni. Tuneli su zakon. |
srijeda, 08.02.2006.
|
Pilio sam je uvijek da mi pokaže noge. To mi bilo dovoljno. Jedne noći ih je i pokazala. Svjetlo je bilo namjerno prigušeno ili čak ugašeno. Bile su to skroz obične noge |
utorak, 07.02.2006.
|
moix.blog.hr ukucajte, pronađite post "što je ljubav" i naravno, pročitajte. Predivno. Inače, nevolim reklamirat nikog, ali ovo je vrijedno svake pažnje. Dirnut sam i ostat ću dirnut, jer, do maloprije sam bio totalno isprazan, a sad je drugačije ... |
nedjelja, 05.02.2006.
|
I nije lako bit i svetica i kurba Sve po potribi kako se namisti u taj čas Među jude među zviri i beštimje me stavi leć Ako za te ja ne vridin ništa ti lipo niman reć Svojon mladosti svojon liposti nadij ješku za mene I pa bi ka škarpun bez daha u tvoj sić Grubo ka gruba rić A i to triba znat Ti daješ prazno tilo ali dušu nemoš dat ...klapa kambi i njihove obrade. Ovo me stvarno dira. Uglavnom sam naježen dok slušam. Volim ih slušat sam. Spuste me lipo. Ponekad do dna. Nemogu ništa istovremeno u tom momentu radit. Samo sjedim i gledam u prazno. Slušam. I puno mi toga imaju. Volim se poistovjetit, nać se i plutat kroz glasove te njihova značenja. I bude mi divno. Razmišljam o svim tim autorima tih riči, toga svega, koliko ljudi doživljavaju sve to napisano, tko je prije doživljava sve to i ajme, nemože to napisat netko tko to nije ni doživia. Lipo je to. Jel ja genetski guštam na ove autohtone prepjeve? Ima li u meni dio svega toga? Te prošlosti? Tradicije? Jer se lomim ponekad, između budučnosti i prošlosti. Previše je kontrasta u životu. Jebe me što mi je u puno slučajeva drago i crno i bijelo. Osječate li se kad razapeti u životu? Nevirujen u boga, al mislim da je biblija okej. Sve smisleno da nam bude lakše u životu. Kad vidim Isusa razapetog, vidim ga kao metaforu čovječanstva. Vidim puno ljudi pribijenih na križeve života. Pribijen sam i sam. Ponekad, lijevom rukom zabijem u desnu ruku čavao, onaj veliki ruzinavi. Noge su odavno zabijene. Pa dođe do momenta da ostajem viseći na križu, a nema mi tko zabiti i posljednji udarac metala u lijevu ruku. I kad doje taj netko, zabije i posljednji čavao. Tad ostajem visiti neko vrijeme. Iz te perspektive, horizont je prekrasan. Ni tručka oblaka na nebu, sve je spremno za veliku kišu. Nebo boje ljubičasto-plave, apokalipsa se osjeća u zraku. I bude. A nakon nje, zubima čupam čavle. Ogoljen se spustim dole, i hodam. Putem pokupim par masaka, navučem ih i odem. Uvijek bude jutro i sve miriše po lavandi iz ormara mi. |
subota, 04.02.2006.
 Kopao sam po arhivi crteža i iskopao ovaj meni drag ispod kojega je pisalo ...iz sveg mora znam tu i tamo izvadit i sirenu. uvijek kad je ugledam, okrecem glavu. bojim se prolaznosti. i gledam onda dalje, more. ne vidi se kraj. i znam da sam s morem bar siguran. uvijek je tu. sivo, plavo, zeleno. tu je. probudim se, i opet, je. sudjeluje u preživljavanju nebitnih sitnica. i pratim sigurnost, jer toliko je malena i uvjeravajuća je da uspjeva otrgnuti se svemu onom što protivi. logici nestabilnosti i proricanju nesigurnosti... crtež je povezan sa textom, čak piše i datum na file-u 9. listopada 2003, i budi u meni lijepo teške uspomene |
četvrtak, 02.02.2006.
|
Nikad teže, nikad bolje. Jebo one pasivne. Gledam ih svaki dan, sumorno rođeni, sumorno će i umrit. Pasivne figure kroz prašinu prolaze. Hihoću se prikriveni u tajnim odajama. U zabludi jer su sami sebi neshvaćeni. Da sve kuže, da sve znaju i da su ti njihovi stavovi baš to. Ono pravo. Gorile u magli u potrazi virtuoznog svirača frule koji ih navodi na pravi put. On svira stvarno lijepo. I čarobno. A instrumenti po besmislenom putu sjede. Odmaraju, u isčekivanju da ih netko uzme. Uzalud, mase hipnotizirane jednomteistom melodijom koja se ponavlja, preskaču zapreke bez pitanja jel te zapreke uopče postoje ili su samo izmišljene. A cilj je sporedna bit. Još uvijek se priča o startu. I kako je bilo lipo onda. KADA ONDA? Što je onda? Onda je doba tišine, a sada je doba jedne te iste melodije. Ja sam za orkestar. I imam ga:) upravo tu iz očiju. |