Tako sam radio sve do odlaska u vojsku, JNA. Regrutiran sam u laku protiv avionsku artiljeriju i vojnim transportom u kasarnu kod jednog aerodroma. U vezi s odlaskom u vojsku sjećam se da smo morali doći pred općinsku zgradu u poslijepodnevnim satima; svi koji su te jeseni regrutirani i pozvani u vojsku. Zatim su nas sve uputili da odemo u nekakav stari dvorac u kojemu ćemo dobiti raspored. Tamo smo prenoćili trijezneći se i spavajući gdje je tko mogao; na krevetima ili u dvorištu. Ulazna vrata su zaključali i nismo mogli izaći.
Ujutro su izvikivali imena nekih od nas. Prozvali su i mene, uručili mi zapečaćenu kovertu i rekli da samnom idu još šestorica regruta. Moramo ići zajedno u vlaku – vojnom transportu. Ne možemo se razdvojiti jer je zapečaćena koverta kod mene i svi moraju ići samnom. Tako su nam doskočili da se ne raziđemo kao rakova djeca. Još se sjećam da je netko na naš vlak bacao kamenje negdje na prolasku kroz Srbiju. Bilo je razbijenih prozora.
Svih 18 mjeseci ostao sam u istoj kasarni kod aerodroma. Nakon šestomjesečne obuke završio sam kurs za desetara i nastavio obučavati novopridošle regrute sljedeće generacije. Nisam bio strog desetar i dobro sam se slagao s regrutima ali i s višim starješinama. Osim s jednim vodnikom, koji nas je za vrijeme kursa tjerao kao „vrag svoju majku“. Nakon pješadisjke obuke u strništu na temperaturi od oko 40 stupnjeva celzija puna dva sata, dao nam je pola sata odmora. Onako umoran i ljut ja sam rekao:»Šteta što nije sada četrdeset prva. Ne znam bih li pucao naprijed ili natrag.» Na žalost on je to čuo i zamalo sam završio u vojnom zatvoru. Spasio me je kapetan, zapovjednik naše baterije, čiji sam bio «ljubimac» jer sam u vrijeme obaveznog gađanja nakon obuke popravio nišansku spravu na jednom topu. Bez tog topa on ne bi mogao izvršiti gađanje i osramotio bi se pred višom komandom. Nije mi to zaboravio.
Nakon vojske vratio sam se na stari posao. No, već sam se nakon dva mjeseca oženio mojom tadašnjom curom (i današnjom suprugom). Već nakon dva mjeseca dobio sam stan od poduzeća u jednom selu nedaleko od mjesta rada. Tamo nam je bilo lijepo. Imali smo izuzetno dobre susjede koji su nam u svemu pomagali. Za života u tom selu rodila nam se najprije kćerka a slijedeće godine i sin. Počeli smo skromno u polupraznom stanu ali smo malo pomalo pribavljali sve više i više stvari, živjeli normalno i skromno i što je najvažnije tada smo bili ispunjeni stvarnom istinskom ljubavi i srećom.
U jednom kraćem vremenu sreću nam je pomutila bolest moje supruge. Morala je na operaciju. Nakon toga više nije mogla rađati i izgubila je jedno nerođeno dijete. No, i to smo zajedno i složno prebrodili. Ja sam brinuo o našoj djeci dok je ona bila u bolnici. Nije bilo lako ali ako nešto činiš s voljom i s ljubavlju sve se može; i prati pelene (tada nije bilo pelena za jednokratnu uporabu) i spremati jelo, kupati djecu itd. Morao sam zapisivati što sve trebam tijekom dana učiniti da ne bih što zaboravio. Srećom, supruga je brzo prizdravila i vratila se kući. Iako se ona nije smjela još naprezati, ipak je bilo lakše. Barem mi je znala reći što i kako treba uraditi. Nakon njenog oporavka, život se nastavio normalno odvijati.