antun kauzljar

Čovjek kao razumno biće
Nedavna gay parada u Zagrebu podsjetila me ne test koji sam napisao prije nego su se takve parade homoseksualaca i lezbejki održavale u našem glavnom gradu. Evo toga teksta:
„Svaka živa jedinka ima urođeni nagon za vlastitom reprodukcijom. Čovjek tu nije iznimka. Po tome je čovjek biće Zemlje.
No, čovjek je i taj najsnažniji prirodni instinkt zloporabio i ne koristi ga samo za reprodukciju kao što to čine sva druga živa bića na Zemlji. Čovjek prirodni seksualni nagon koristi za vlastiti užitak, koristi ga kao robu za prodaju, koristi ga u neprirodnim oblicima i za sadističko uživanje (muškarac s muškarcem, žena sa ženom, zadovoljavanje predmetima, pa čak i u vezi čovjeka i životinje, prisilnim snošajem, silovanjem, zlostavljanjem djece, fizičkim ozljeđivanjem itd.).
Tako je čovjek najkorisniji prirodni instinkt, bez kojega ne bilo ni evolucije života na Zemlji i bez kojega planeta Zemlja ne bila jedna od rijetkih planeta na kojoj život postoji, pretvorio u poligon najgnusnijih čovjekovih čina.
Nerazumnim i neprirodnim korištenjem seksualnog nagona čovjek je bitno utjecao i na svoju reprodukciju. Čovjek se reproducirao u sve lošiju i slabiju vrstu. Čovjek se reproducirao u uništavatelja prirode, u uništavatelja Zemlje i konačno u uništavatelja života.
Doista, čovjek je postao uništavatelj u trenutku vremena kada je dobio razum i svijest. To je na žalost neobjašnjiva i nelogična istina. Krivac za to je onaj koji mu je razum i svijest dao.
Negdje sam čuo šaljivu priču koja otprilike ide ovako.
Bog ne može biti odgovoran za čovjekova djela. On mu je dao razum da se njime slobodno služi i zato je čovjek odgovoran za svoje grijehe. Međutim, čovjek ne može biti odgovoran za svoja govna ili zato što muškarac ima sise koje mu ne trebaju. Za to je odgovoran Bog.”

Postoje optimisti, koji sve u životu gledaju kroz «ružičaste naočale» i pesimisti, koji sve vide crno. Želio bih ne spadati niti među jedne od njih, ali moja želja je jedno a ja sam, takav kakav sam, nešto drugo. Ja mislim, uvjeren sam čak, da nam naša skora budućnost nije nimalo ružičasta, dakle ja sam ipak pesimist. Zašto tako mislim?

1. Čovjek, od kada postoji na Zemlji kao razumno biće, svojim je aktivnostima oduvijek remetio prirodni poredak stvari na Zemlji (valjda je to zato što je on jedino razumno biće). Na taj način mijenjao je životne uvjete i to više na štetu nego u korist života.
U današnjem dobu čovjek je svojim umnim i fizičkim sposobnostima dosegnuo vrlo visoki stupanj razvijenosti tehnike i tehnologije ali je biološki, a osobito duhovno, ostao na davnašnjoj razini. Zbog toga ja mislim da čovjek neće uspjeti kontrolirati opasnosti, koje sa sobom nosi ovakva tehnika i tehnologija. Te opasnosti vrlo ozbiljno prijete baš čovječanstvu, ali i svekolikom životu na Zemlji.

2. Čovjek je postao previše zahtjevan i pohlepan, nerazuman u trošenju energije i sirovina. Prikladnih oblika energije je sve manje, a naša jadna Zemlja već je sva prekopana i izbušena i skoro da više nema što čovjeku dati. A čovjekov apetit je sve veći. Može se reći da su zalihe energije i sirovina pri kraju i što će biti kada ih više ne bude a broj ljudi se poveća i njihov apetit postane još veći?

3. Razlike između bogatih i siromašnih ljudi i naroda sve su veće. Takve razlike izazivaju sve žešće i sve češće sukobe među ljudima, među narodima i među državama. Vlastodršci udružuju države u saveze i unije da bi se mogli oduprijeti nadolazećoj opasnosti od tih razlika, ali ta udruživanja vjerojatno su samo početne pozicije za veliki globalni svjetski sukob nesagledivih razmjera i posljedica.

4. Svojim aktivnostima čovjek je već sada ugrozio svoj prirodni okoliš ( ozonske rupe, globalno zagrijavanje, promjene u klimi, zatrovanost vode, zemlje i zraka, uništavanje biljaka i životinja itd.) i posljedice toga će vrlo skoro biti strašne.
Jednom sam pročitao kako je neki učenjak smislio «Zakon tratinčica», koji kaže otprilike ovo:»Ako bi po cijeloj površini Zemlje rasle samo tratinčice, tada bi one, kada procvjetaju, svojom bijelom bojom odbijale sunčevu svijetlost i Zemlja bi se ohladila. Zbog hladnoće bi tratinčice prestale cvjetati i Zemlja više ne bi bila bijela nego tamna i počelo bi njeno pojačano zagrijavanje jer tamna boja privlači svijetlost. Tada bi se tratinčice zagrijale ponovo procvjetale i ......»
Takvi zakoni vrijede u prirodi. Priroda će uništiti sve ono što nju uništava kako bi osigurala uvjete za neprekidni život na Zemlji. Ako su ljudi ti koji uništavaju prirodu, ona će uništiti njih, prije ili kasnije.

5. Ne tako davno je na televiziji gostovao naš poznati molekularni biolog, profesor Miroslav Radman. Između ostaloga, on je rekao kako se boji ljudi svetaca, ljudi koji na sve imaju odgovore, ljudi koji se smatraju nepogrešivima i imaju recepte za život. Puno su mu draži ljudi koji imaju vrline i mane, obični ljudi. Po njegovu mišljenju velika opasnost prijeti svijetu ako nestane raznolikosti među bićima, a osobito među ljudima, jer upravo ta raznolikost pokreće ukupan život i evoluciju.
Ja se tim njegovima mislima divim jer sam već i sam razmišljao o milijunima bezličnih ljudi, koji misle i rade unificirano onako kako im to zapovijedi vlast ili kaže crkva ili slušaju TV. Kao što Nitsche kaže ljudi su postali poslušne «domaće životinje».
Takvi ljudi nisu sposobni spriječiti katastrofu i upravo je to velika opasnost za čovječanstvo.

6. U kojem obliku ili u kojim oblicima će katastrofa za čovječanstvo doći ja ne znam jer nisam prorok. Ne znam ni kada će se ona dogoditi ili događati ali mislim i osjećam da je opasnost blizu, mislim na 21. stoljeće. Današnja demokracija i vladavina kapitala omogućuje svakom čovjeku djelovanje i ponašanje blisko ponašanju u anarhiji. Pitam se, je li ukupno čovječanstvo, svi ljudi na Zemlji, spremno živjeti sukladno prirodnim zakonima ili će svojim nerazumnim postupcima uništiti prirodu, Zemlju i sve živo na njoj? Svakodnevni život pokazuje da ljudi nisu ni spremni, ni sposobni za razumni napredak.

Zašto je golman na golu?
Nedavno za vrijeme nogometne utakmice između Brazila i Hrvatske, kada je naš igrač uputio loptu prema brazilskom golu a njihov golman tu loptu zaustavio, moj unuk star svega pet godina, rekao je:“Zašto taj golman mora stalno biti na golu? Što malo nekuda ne ode da naši mogu zabiti gol?“
Ova njegova pitanja ponukala su me na razmišljanje. Nogometno prvenstvo svijeta i sva 'halabuka' koja se oko njega podigla zaokupirala je najveći broj ljudi čak do te mjere da ljudi uzimaju godišnje odmore ili bolovanja da bi mogli gledati utakmice na TV ili plaćaju vrlo visoke cijene i otimaju se oko ulaznica da bi mogli otići u Njemačku i tamo uživo gledati utakmice.
Hajdemo na trenutak postati djeca i pitati: Što je to utakmica ili bilo koje drugo športsko nadmetanje? Što mi kao promatrači time dobivamo? U čemu nalazimo zadovoljstvo: u pobjedi ili u porazu? Zašto to tako zovemo: što je pobjeda a što poraz? Što je to što ljude toliko privlači promatranju športskih nadmetanja?
U emisiji TV Nove 'U sridu' Milan Ivkošić je rekao da se pri komentiranju događanja na športskim terenima vrlo često upotrebljavaju ratnički izrazi (topovski udarac, pobjeda, izgubljena bitka itd. – ne mogu se sjetiti svih riječi koje je on izrekao). Ako tako promatramo stvari, tada negdje duboko u nama čuče ratnici željni borbe, pa, ako nemamo stvarni rat, onda se zadovoljavamo športskim borbama.
Stanuje li u ljudima ipak više zla nego dobra?