< | ožujak, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
28.03.2006., utorak
|
Konačno je došlo proljeće i toplije vrijeme. Valjda se time i moj osobni optimizam malo povećao, pa nisam mogao ne primijetit nekoliko dobrih vijesti zadnjih par dana. Kao prvo me iznenadio izvještaj svjetske banke u kojem se iznosi ocjena da liberalizacija trgovine nije pridonijela smanjenju siromaštva u svijetu kao što su planirali, dapače, razlike između bogatih i siromašnih su se u zadnjih nekoliko godina povećale, i sada su veće nego ikad prije. Nadajmo se da sada, kada su to shvatili, neće stati samo na tom izvještaju, nego da će poduzeti i konkretne protumjere. A protumjere europska unija već uvodi - carine na kineske tekstilne proizvode, pod izlikom da se radi o "protudampinškim mjerama". Za neupućene, damping je kada prodajete svoju robu ispod tvorničke cijene, a zabranjen je čak i unutar WTO-a, unutar kojeg je inače svašta dozvoljeno. Osobno sumnjam da Kinezi dilaju svoju robu ispod cijene, ali EU je to uzela kao izliku da uvede carine. Nadajmo se da neće stati samo na carinama za tekstil, već da će ići i dalje, možda i ka konačnom odbacivanju WTO-a?. A ni studenti prosvjednici u Francuskoj ne jenjavaju svoje akcije. Zamislite da se stvarno ostvari taj Francuski zakona, po kojem prvo zaposlenje do 26 godine ne podliježe uobičajenim radničkim pravima. Tada bi francuski poslodavci dobili nepresušan izvor drugorazredne radne snage, jer sa svakom generacijom mladih dolaziti će nova količina drugorazrednih radnika, dok oni koji navrše 26-u dobivaju otkaz. Čak i ako demonstracije ne uspiju ovaj put, dobro je da su studenti shvatili apsurdnost takvih neoliberalističkih mjera vladajuće elite. A trulom neoliberalizmu usprotivili su se i birači Bjelorusije i Ukrajine gdje se narod otrijeznio od obećanja sa zapada, i kao što je u Ukrajini nazvano, "na poštenim i demokratskim" izborima pokazao da im je dosta hvalospjeva zapadu, umjesto kojeg zahtijevaju natrag svoje dostojanstvo. Priklonili su se svojem starom savezniku Rusiji, doduše koji se na žalost već punom parom sprema za ulazak u WTO, što je razočaravajuće i još jednom pokazuje koliko su lobiji trgovaca jači od lobija proizvođača, a o tome namjeravam slijedeći puta malo više pisati. Ali u Rusiji barem odbijaju ulazak stranim bankama, na čemu se nadam da će i uspijeti, isto kao što se nadam da su sve ove pobune koje sam nabrojio tek početak obuhvatnijih promjena koje nam trebaju... |
tj. vlada i seljaci. Nitko nije ništa drugo niti očekivao. Seljaci su dobili obećanja da će im biti isplaćene subvencije onakve kakve su već prije godinu dana bile dogovorene. I sada, poslije što su se izborili za namirenje svojih osnovnih životnih potreba, povlače se nazad svojem poslu, a više ciljeve, borba protiv globalizacije, ostavljaju sa strane za neke druge dane. I tako, vrijeme će proći, opet će dolaziti do nemira, ali svaki put sa sve manje seljaka i sve manje intenziteta. Jer mladi će poći sa sela u grad, a stari će otići u penziju. Umjesto njih, dolazit će velike gazde, kupovati i ukrupnjavati svoje zemljišta, povećavati svoja stada. Imati će veze u vladi, za svaki slučaj. Zapošljavat će radnike, efikasnije proizvodit hranu, točno će proračunat koliko je vremena jednoj kravi muzari dovoljno da se prozrači vani na svježem zraku (ma što će joj svježi zrak), točno će biti izračunato koliko po jednom hektaru oranice, mora niknuti pšenice, točno će svaki zaposleni znati svoje dnevne zadatke. Zvati će se masovnim poljoprivrednicima, i oni će konačno proizvodit konkurentno jeftinu hranu. I idili nebi bilo kraja da ne postoji jedna mala caka, jedan mali "ali". Naime, pitanje je tko će kupit vrhnja od takvog načina proizvodnje? Dali će to biti oni radnici na polju, koji će dobivat mjesečnu plaću-minimalac dovoljnu za golo preživljavanje? Naravno da ne, vrhnje ide vlasniku masovnog poljoprivrednog gospodarstva (kao što to i treba da bude u tvrdom kapitalizmu). Dali vlasnik uopće mora biti nastanjen u Hrvatskoj, dali on uopće mora išta znati o poljoprivredi? Naravno da ne mora. On može biti najobičniji dioničar, npr., sa londonske burze. I naravno, njegovo je pravo da plati radnike najniže što može. Radnicima dakle ide figa. A dali će potrošači imati neku korist od masovne poljoprivrede? Pa gledajući strogo u novčanim jedinicama mogli biste imati koristi od toga ako ćete biti u staležu bogatih, ali dok god budete bili kao većina, kao običan radnik, tada se bojim, da će visina vaše plaće biti formirana upravo tako da zahvaljujući jeftinoj hrani možete taman preživjeti. Eto, dragi čitatelju, sada vidite kako jedna idilična priča naglo preraste u noćnu moru, ako se pogled baci samo malo dalje od floskule "cijena hrane će pasti", "automobili će nam biti jeftiniji", "odjeća će biti povoljnija" |
Hrvatskom seljaku je došla voda do grla, dovedeni do ruba egzistencije. Kako je moguće da, ako zasiješ hektare i hektare pšenice, na kraju godine ostaneš gladan. Kako je moguće da seljak sa 10ak krava, mjesečno jedva namiri osnovne životne potrepštine. Zar je moguće da nitko ne pije mlijeko?, da nitko ne peče kruh? Naravno da nije tako, problem je u subvencijama koje države europske unije i amerike daju svojim seljacima. Ako nekome nije jasno što je to, pa stvar je vrlo jednostavna: za svaku kravu koju imaš, za svaki hektar koji posiješ, dobiješ još toliko i toliko kuna dodatnog novca od države. A problem je u tome, što su subvencije koje dobivaju europski seljaci toliko visoke, da ih Hrvatska država jednostavno ne može pratit. Tako se naravno Francuskom seljaku isplati prodavat svoje mlijeko u Hrvatskoj po kunu, kad za svaku prodanu litru dobije od svoje države još dvije kune. I dok se seljaci bune zbog visine subvencija, prijete blokiranjem prometnica, dok se ministar pokušava sa presipavanjem iz šupljeg u prazno obraniti od napada i postići neki kompromis, nitko ne govori o pravom uzroku problema, i o ispravnom načinu da se problem riješi. Nitko ne spominje mogućnost podizanja carinskih barijera za subvencionirane proizvode iz inozemstva. Nitko se ne pokušava oduprijet uvoznim lobijima, koji su u vladi izlobirali tako liberalni uvoz (sve pod krinkom WTO-a), da se od naših seljaka rade invalidi. Nemojte seljake zamarat sa subvencijama i silnom papirologijom koja uz to ide. Nisu oni pravnici, pustite ih da rade ono što je njihov posao, a subvencije si zadržite za sebe. Ali zato treba biti antiglobalist u glavi. Treba biti spreman se malo i odreći jeftinog uvoza iz vana. Dali su uvozni lobiji spremni na to? Naravno da nisu, ali zašto bi njih itko trebao nešto i pitat. Da u ponedjeljak ako dođe do prosvjeda pred vladom, možda se i ja pojavim sa transparentom. Frend je već rekao da će doći sa fergusonom (traktor za neupućene):) |
Jeste primijetili koliko su danas ljudi postali opsjednuti informacijama. Koliko samo dnevnih novina imamo u Hrvatskoj. Koliko časopisa. Koliko internet portala. Ja sebe slobodno mogu ubrojit u te ovisnike o informacijama. No svjestan sam svoje slabosti, i popravljam se, pokušavam to dovesti u neku razumnu mjeru, ne zaletavam se više kao nekad za dnevnim novinama, za časopisima, za TV-om. Rubrike iz showbiznisa izbjegavam u širokom luku. Kada čitam neki tekst, onda ga pokušavam mirno i staloženo pročitat, a ne tek svaku drugu riječ samo da što prije prijeđem na slijedeći članak. U današnje informacijsko doba, svoj mozak od malena treniramo na stalnu struju informacija. Čim se ništa ne događa, postaje nam nelagodno, prebiremo oko sebe i pogledom tražimo novine, časopis, TV štogod, samo da stimuliramo opet svoj mozak. Naravno, slažem se da se čovjek mora nekako uposlit, ne možeš raditi ništa cijeli dan, da čovjek mora nekako iskoristit svoje vrijeme, pa čitanje ili gledanje može biti dobar naćin za to. Ali ono što mi nikako nije jasno, je zašto ljudi navečer poslije, svojeg radnog dana unatoč svojem umoru, i dalje imaju potrebu za informacijama, sve do odlaska na spavanje. Najistaknutiji predstavnik toga je TV aparat, koji mora biti upaljen non-stop, pa i onda kada se za stolom jede, kada su došli gosti, čak kada ga nitko niti ne gleda. Možda su moderni TV aparati jednostavno toliko dobri da ljudima dođe žao držat takav moderan aparat nekorištenim. Kod tipične obitelji, jednostavno mora biti upaljen, pogotovo poslije 6 navečer kad krenu emisije. Ništa bolje niti kod mene doma, buka koju stvara taj aparat, makar ga nitko niti ne gledao, jednostavno nas ukućane odvaja, i to se primijeti. Zato si ja nerijetko uzmem tu slobodu, da jednostavno ugasim TV, mrak, crta, tišina. Poslije što prođe prvobitni šok i staroj i sestri objasnim da je to za njihovo dobro a ne neki moj hir:), iznenadim se koliko gašenje TVa, na barem sat vremena ispadne odlična prilika za skulirat se od dnevnog ritma, za prepričavat «priglupe» dnevne događaje u miru, za saznati kako je nekome prošao dan, da zaista i doživiš nekoga tko stanuje tu s tobom. I sve to bez da se moraš natjecat s TV-om za pažnju. Jednostavno predobra stvar :) |
Ovaj put ću "svjetske probleme" stavit malo sa strane, i osvrnut se lokalno. Evo u mome vlaku s kojim putujem svaki dan u Zagreb na posao, imam priliku vidjeti svjetonazore svojih sugrađana. Posebno me ponekad znaju oduševit srednjoškolci sa svojim provalama, na koje se čak i ja "ozbiljan" čovjek moram ponekad nasmijat. Istina da se radi često o trash humoru, ali ne mogu poreći da zna biti smiješno, ili tragično, kako kad. I vidim da ti srednjoškolci redom imaju mobitele, boli glava, najnoviji modeli, tako da moj poznanik koji radi kao učitelj u školi, poskrivečki mora koristit svoju "ciglu". Mahom se to razmjenjuju filmovi, muzika, mp3ice. Po cjeli dan se visi na kompjuteru i igraju se igrice. Ne, nisam shvatio opsjednutost sa stranim grupama, kojima su ruksaci išarani, i opsjednutost stranom muzikom općenito, ili glumcima i glumicama. I sve mi je to, ajmo reći poznato, pa nisam ni ja tako davno bio srednjoškolac, ljudi se moraju za nešto zanimat, pa sam i ja sve to prošao, od opsjednutosti sa stranim grupama, jer sam bio ko fol neki reper, nabijanja walkmana na uši, pusti me, slušam muzika, do opsjednutosti sa trendovima i time koje ću tenisice nosit, obavezno adidas. A mama mi je uporno pokušavala objasnit da je moda ono što ja proglasim modom, a ne ono što mi drugi nameću. Mama, sada shvaćam, ali tada se nisam osjećao dovoljno jakim, morao sam biti u nekom "cool" klanu, gdje se uklapam. No najviše me zabrinjava more kontradikcija koje mladi danas dobivaju. Gubi se perspektiva i cilj, jer čas je dobro da budeš pošten i marljiv, drugi čas je važno gledati samo sebe, a treći čas je dovoljno biti samo lijep i zgodan da osvaneš u omiljenoj TV emisiji. Dragi čitatelji, pitam vas, kako onda jednome srednjoškolcu objasnit da je ovaj svijet jako kaotičan svijet?, da treba biti jako oprezan sa svojim željama u svijetu koji su odrasli uredili. Odrasli koji sve znaju i na sve imaju odgovore. Zar je moguće da oni mogu pogriješit?. Teško je jednom srednjoškolcu priznati, "DA!" odrasli su u krivu. ne puše više te fore. A ja nisam više ni odrasli ni srednjoškolac sa svojih 25 godina, pa mogu da razumjem oba svijeta, ali nekad brate i previše razmišljam o tome :) (Antiglobalist 03.03.2006. 10:56) |