Zivotinjsko carstvo

Zivotinjsko carstvo

1. Deva: simbol ljubavi ove zemlje iz dva razloga. Devi uzasno smrdi iz usta, ako mozes voljeti zadah, mozes voljeti sve na drugoj osobi. Jahati devu moze biti vrlo eroticno, mice se vrlo sporo, jednolicnim ritmom koji baca malo u trans, jos ako ju jases sa osobom koja ti se svida anything can happen:) Tako barem kazu, nisam probala:) Deve smo jahale u Rajahstanu, tocnije Puskaru. Obicno kad razmisljas o jahanju deve landscape u glavi bude pustinja, dine, pustos i vrucina. E pa nas su ukrcali na deve na nogometnom stadionu i vecinu puta smo projahale po cesti medu autima, kravama i romskim naseljima. Tek za zalazak dosle smo na nesto sto bi bilo nalik pustinji. Moja deva zove se Ganesh i sampion je. Svake godine ovdje se odrzava sajam deva i moja je bila prosle godine pobjednica. Moram priznati da se drzi malo 's visoka', sva si je vazna, hoda graciozno i drzi glavu gore, bas je pravi profi. Martinin Johnson je stari, na izmaku svih snaga, nema vise ni pola dlake. Vodic odmah na pocetku govori Martini: I dont like this camel. Vrlo brzo znala sam i zasto jer sam jahala iza nje. On siroti nije stao prdit, srat neumjerene kolicine proljeva i baco je te svoje stare noge nekako asimetricno ritajuci sirotu Martinu. Kad smo uzeli pauzu hitio se na pod uzdisajuci kao da mu je zadnji ride. Marty je cijelo vrijeme ponavljala He's gonna die, he's gonna die:)
Dizanje i spustanje sa deve je feeling u trbuhu koji cu pamtiti cijeli zivot:) A i svoju sampionku...
2. Slon: simbol srece. Jahale smo ih u Jaipuru, nazalost slonovi su turisticka atrakcija koju masno naplacuju i drze ih vezane lancima u 'stalama' za slonove zbuksane na jako malo mjesta. I tak smo mi sjele na slona, izasle iz stale u selo u kojem se zbivao svakodnevni zivot. Djeca idu iz skole, prodavaci prodaju na cesti, zene peru ves, tuk tuk ovi trube i nas dvije secemo slonom po cesti. Nikad necu zaboravit Martinu facu kad je rekla: Ana, ovo je onaj moment kad se osjecas kao glupi turist:) Nema veze, htjela sam jahat slona. I btw nije nis special. Spor je, nema ritmocnog gibanja a kugle govana koje izbacuje iz sebe su oooogromne, neke cak mogu tezit i do 25kg! Nas slon izbacio je 8 kugli, Marti je brojala:) Kak si visoko gore spikas si sa susjedima koji su na balkonima, a kak si spor mozes komotno sa njima popiti i kavu.
Sreca je uslijedila poslije, kad sam ga dragala i hranila. Ima predivne oci, surlicu je bacao lijevo desno dok je lovio slamu i na kraju ga nisam htjela ostaviti. Rekli su mi da ga mogu kupit za 7tis eur, samo ne znam kak bi ga transportirale do doma:)
3. Krava: sveta zivotinja. Postoje krave koje su u necijem vlasnistvu i one obicno imaju ogrlicu oko vrata i tzv 'general cow'. Ona je nicija i uglavnom ih mozes vidjet kako sjede pored rotora,cesti i autocesti i ometaju promet. Zovu ih i 'indian red light' obzirom da semafora bas nema previse, oni voze oslobodi me Boze a koce samo kad vide kravu. Nisam bas najodusevljenija kak se odnose prema njima, znaju ih tuc stapovima, urlat na njih i tak. Puno ih je, svuda su i valjda ih zivciraju. One su ful mirne i dosada u skoro vec mjesec dana nisam cula ni jednu da se glasa. Na sjeveru Indije su ko i nase krave, dolje na jugu ima dosta buffalo krava sa velikim rogovima i te se uglavnom hengaju coporativno. Sa kravicama nismo imale incidenata, jednom je jedna Marti zveknula repom po guzi ali uglavnom su dobrice.
4. Majmuni: dvorske lude, kradljivci svega kaj im dode pod ruku i male stetocine. Meni su osobno fora u kohabitaciji sa kravama, pa ih jasu i veru se po njima. Za razliku od Indonezije gdje sam se druzila s njima prosle godine ovi nisu toliko agresivni, imaju uzasno duge repove i crvene guzice. U Varanasiju smo narucile kavu i caj i svega na 5 minuta otisle do sobe a kad smo se vratile na stolu vise nije bilo niceg. Konobar je bio malo ljut kad je objasnjavao Monkey steals I told you so.
5. Kobre. Smatraju da ako te ugrize kobra da je to ' sign from God' i ne kremiraju te tada vec stave utege na tebe i bace cijelog u rijeku. Ljudi ih znaju drzati u pletenim kosarama, do prije neki dan sam ih izbjegavala. Nisam bas neki zmijoljubac. Okurazila sam se jucer pribliziti se. Bas je ono komad zmije:) kad se uspravila pobjegle smo glavom bez obzira... Cak i iz bliza kobra te ne gleda lijepo.. Jucer smo bile hrabre i otisle sa par prijatelja into the wild gore u brdo zapalit vatru i gledat mjesec i priznajem da sam imala cijelo vrijeme izostren sluh i vid samo da je ne sretnem.. Ili nedaj boze nagazim!
6. Koze. Kad smo dosle na jug krave su zamijenile koze. Ima ih svuda, simpaticne su jer uglavnom chillaju uz obalu, grickaju travicu i nisu bas nes druzeljubive.
7. Zohari. 2 bliska susreta dosada. Jedan kad se godpodin udostojio prosetati posred naseg kreveta ujutro kad smo se probudile (Delhi, da, ne volimo Delhi nikako) a drugi u vlaku dok je izmigoljjo iz Martininog ruksaka. Zohar ko zohar, nemas tu kaj, samo oces cim prije zaboravit da se dogodilo:)
8. Gigantske gusjenice. Ok, gusjenica what's the big deal? Osim ako gusjenica nema 30 cm a tvoja najbolja prijateljica ima fobiju nad fobijama od njih. Izgledaju ko male zmije, malo su ljiga i jucerasnji izlet 'into the wild' uvelicala je jedna gigantska gusjenica zbog koje Marti vise nije mogla sjedit na kamenju:)
9. Stakori. Na zelejznickim postajama ima ih cijela legla. Muvaju se po sinama, po krovovima, oko smeca i sve je ok tak dugo dok ti jedan ne ude u sobu. Ko nama ovdje u Hampiju. Prasac mali je nekako usao u kupaonu, srusio sve kaj je u kupaoni bilo, preko zida se spentro u spavacu i opuske od cigareta prenio iz kupaone u backpack. Ovaj put Marti je bila hladne glave, ja sam ko mumija bila ukipljena u vreci za spavanje..
10. Komarci. Rekli su nam da tablete za malariju nisu potrebne al se zato i lokalci spricaju najjacim repelentima. Mali su ali dinamitni i kad krene sumrak imas osjecaj kao da stotine sitnih iglica te pika posvuda. Cak i lokalci znaju popizdit. Svi spavaju pod mrezama za komarce. Jedini bed s tim mrezama je kad se jednom zbuksas u nju i namjestis nema vise mrdanja jer nova instalacija potraje, a neko se mora dignut zagasit svijetlo:)
11. Gepard ili cheetah: vidjele ih nismo ali ovdje ih ima. Srecom:)
12. Pesi...
13. Krijesnice..
14. Medvjedi...
15. Svinje po cesti..
16. Paun simbol ljepote, i dosta cesto ih ljudi drze kao kucne ljubimce. Neobicno:)
Iako na prvu sve te zivotinje odjednom mogu biti too much kad se priviknes nezamislivo je izaci iz sobe a da prvo sto ne ugledas je krava koja pije vodu iz posude u kojoj zena iz restorana pere sude, ili svinjica kak rostanji po smecu u cosku ili majmuncic kojo dok ovo tipkam vreba iz kuta i pokusava maznuti zeni do omlet.

Dodoh, vidjeh, plakah

Taj je bio Martinin izbor. Meni se cinilo suvisnim u ovoj ogromnoj zemlji prepunoj svega za dozivjet trosit vremena na turisticke atrakcije i cekanja u redovima. Mozda bas zato jer sam imala vrlo niska ocekivanja dogodilo se upravo suprotno.
Onog trena kad sam ga ugledala preplavilame njegova ljepota i velicanstvenost. Preplavila me toliko jako da su mi iste sekunde potekle suze, one suze kad ugledas nesto toliko lijepo i nestvarno ispred sebe i ne samo da vidis nego osjecas prekrasnost cijelim svojim tijelom.

Plan je bio dignut se u zoru i docekat izlazak tamo. Taj naime poprima razlicite boje u razlicite dijelove dana, a u zoru je njezno ruzicast i naravno nema previse turista. Budenje u 6, pogled kroz prozor, maglustina takva da ne vidis prst pred nosom.
I tak smo budne i krmeljave srkale svaka svoj masala chai na rooftopu naseg hotela sa pogledom na Taj koji se vidio nije i cekale da magla prode. Do 9:)
Jos jednom se potvrdila tocnom mudra izreka: Ako zelis nasmijati Boga reci mu svoje planove.
Cijena ulaznice "blago" varira: locals 2 kn, turist 75kn.
Na ulazu unutra rade detaljniji pretres nego na aerodromu. U ruksaku imam hrpe bomobona i zvakaca koje dijelimo klincima a zena zastitarka je pozorno vadils jedan po jedan iz torbe i objasnjavala mi da hrana nije dozvoljena. Zatim je uzela Iskon majicu i rekla mi unosenje zastava isto nije dozvoljeno:) Vec dugo nisam negdje napravila takav zastoj.
Taj je ljubavno megalomanska prica. Negdje sam procitala da je 'a teardrop on the cheek of eternity' s cim se apsolutno slazem. Sagradio ga je Shah Jahan kao uspomenu na njegovu trecu zenu Mumatz Mahal koja je umrla na porodu radajuci njihovo 14 dijete. Mumatz je bila ljubav njegova zivota i legenda kaze da nakon sto je umrla da je posjedio preko noci. Sveukupno je imao 4 zene no Mumatz je bila 'the one'. Odlucuje joj napraviti spomenik i upogonjuje 20tis ljudi iz Indije i centralne Azije koji su ga klesali oko 8 godina.
Bijeli mramor u kombinaciji sa poludragim kamenjem. Savrsena simetrija, sa sve 4 strane on izgleda identicno. Nalazi se na povisenom mramornom postolju i cini ti se kao da dotice nebo. Mogla bi buljiti u njega satima.
Kad sam kod buljenja ovdje zaista buljenje u strance ne staje. Na Taju me 'opkolilo"' 20tak simpaticnih djevojcica od 9-10 godina, napravile su citav krug oko mene i sa svojim prekrasnim nevinim djecjim licima bez ijednog treptaja samo buljile u mene. Nasmijala sam se i rekla Hello. I onda je krenulo najslade heloanje ever, pocele su vikat Hello, Hello, Hello, pruzat mi ruku, dragat me, smijat se, pa jos jedna runda Hello,Hello - toliko cisto i lijepo da mi je srceko bilo puno.
Grobnica voljene gde Majal nalazi se ispod Taj-a i nije dostupna javnosti ali se zato unutar Taj-a nalazi identicna kopija. Kao i sve ostalo cak je i grobnica prekrasna, cijela je cvjeticasta. Pored njezinog groba nalazi se njegov ( koji btw remeti cijelokupnu savrsenu simteriju:)). On je zavrsio dosta tuzno, nedugo nakon njene smrti vlastiti sin ga je zarobio u Agra tvrdavi i drzao u tamnici.
Pricalo se da je za sebe htio napraviti identican ali crni Taj preko puta rijeke no to je mit, isto kao i to da je svim ljudima koji su gradili Taj dao odrezati ruke da vise nikada ne naprave tako nesto lijepog.
Mora da su ostale njegove zene bile poprilicno ljubomorne:)
Ostatak dana gledala sam ga sa krova hotela. Kazu da je nekad bio jos ljepsi, da su ga smog grada i polucija ucinili manje sjajnim.
Hvala ti Taj na svoj bujici u meni i prekrasnosti koju nosis u sebi.

This is how we do it:)

1. Indijske uticnice- iz meni nepoznatog razloga sve su instalirane na sredinu zida, otprilike na 1 metar visine. U budget smjestajima poput nasih nema bas previse komada namjestaja tako da mobitel mozes stavit punit tako da visi ko na giljotini sa zida. Ili instalirat strik, razluftat hlace koje nesnosno smrde po devi i iskoristit dzep za punjenje moba:)
2. Ova multiprakticna vilica-zlica nam je od ful koristi. Apsolutno sve jedu sa prstima (turisti dobe pribor uglavnom ali ne i u pustinji!) Dobro je dosla i za ponocno jedenje lubenice koju smo prepolovile i jele ko puding!
3. Svaki dan novi fashion crime: dovoljno je toplo za dimije ili sos ali ne bi hodala u japankama niti da mi plate. Na podu je sve, od slame, govana, izlucevina razno raznih, stakla i gnjilog voca, papira, starih kaciga, ostataka hrane, odjece, nema ceg nema. Hvala Bogu na najruznijim i najudobnijim treking tenisicama na svijetu!Bas smo Marti i ja komentirale da nema smisla vise ujutro pogledat se u ogledalo kak zgledas, svaki dan sve je gore i gore:) sportske tene, carape iznad gleznja jer ponestaje stopalica, sarenih hlaca i jos sarenijih majica i na to sve jos prugast sal.. Za moju fashion sestru napravit cu tutorial!:))
4. Tolerancija na zmazano raste! Neki dan sam stala u frisko kravlje govno a da nisam skuzila,zatim usla u hram i morala skinut obucu koju sam fino spremila u ruksak i razmazala ga po vesti ( a taman je bio poseban dan jer sam uzela frisku), ma, uglavnom po cijelom ruksaku. Sjela i pocistila kaj se pocistit dalo. Poprilicno hladnokrvno. Hodam vec danima u istoj umrljanoj vesti i nis mi ne fali.
Isto ko ni Marti u deva-smell hlacama.
Ipak standard je jos uvijek na visokoj razini- peremo se svaki dan sa toplom vodom.
Cmok!

prica o gradu koji nas je prozvakao i ispljunuo u 30 sati

Delhi .
Prvi kontakt sa ovom zemljom. 
Nije pocelo dobro od samog pocetka. U avionu smo dobili ebola upitnike koju prije carine ovjerava health inspector. Potvrda da nemamo temperaturu, mucninu i vrtoglavicu u zadnjih 21 dan. Votever, pusta papirologija mislila sam. Ali bio je spooky osjecaj vidjeti djelatnike aerodroma sa medicinskim maskama i stajat u redu sa tim papirom da ti lupi stambilj "checked". U tom trenu zbilja ne zelis da netko pored tebe kihne. Malo nas je preplavio taj osjecaj..
Brzo je proso:) Carinik me usnimio kak stojim u redu (i odskacem barem pola metra od indijskog prosjeka) i namignuo da prodemo preko reda. Sve moze ak si zena, jos k tome misle da smo sestre iz Rusije..
Bilo je pola 5 ujutro kad je folkor na aerodromu zavrsio a vozac iz hotela trebao nas je cekati ispred aerodroma i dovesti  mirno i stress-free do hotela. To smo si zeljele za prvi dan. Whishfull thinking:)
Vozaca naravno nije bilo, jedan hare-krishna Hrvat nije stao mljet o svom guru-u dok se horda taksista sljevala oko nas i vukla nas za rukave. Uspijevamo doc do taksija koji ima taksimetar no ne i vozaca koji zna engleski i cita latinicu. Jos danas mi nije jasno kak smo uspijele doc do hotela. U kojem nas dragi vozac koji nas je trebao skupit hrce na kaucu pokriven dekicom a recepcionist se ispricava da bi nam rado ponio ruksake u sobu ali bas si je skuhao noodlse. Welcome to India:)
Plan za iduci dan je napraviti okvirni plan puta i sredit karte za vlakove.
Taj dan skuzile smo da spavamo u narko kartel kvartu. Ali mafija je posvuda i apsolutno svi te zele ozenit za pare. Nema tog koji nije pokusao.
Umrezeni su do te mjere da to jutro izlazeci iz sobe polumamurne od jetlag-vec nas je zaskocio sticek iz tzv "turisticke agencije" preko puta hotela. (Opaska: fakat je istina da ti ovdje osoblje ulazi u sobu bez beda i kucanja i zvjerkaju okolo pa se ni nedaju van). Vracam se na striceka. "On nam moze pomoc oko svega, vlakovi, avioni, taksiji, you name it". Vodi nas u svoj "agencijski ured" preko ceste. Supa sa jednim posterom tigra i fiksni telefon. Pitam ga za kompjuter- ne treba to njemu, u Indiji je sve ionako "under the table". 
U Delhiju postoji samo jedan sluzbeni turisticki ured, a informacije o kartama mogu se dobiti na 2 katu zeljeznickog kolodvora. Uz to dvoje postoji i 25 tisuca "laznih" agencija koji ce ti prodat muda pod bubrege u sekundi. Znale smo odpocetka to, al bilo je fora malo vidjet kak to funkcionira. Zahvaljujemo se strici i krecemo prema zeljeznickom kolodvoru. How hard can that be?:)
Ispred ulaza u kolodvor ne pustaju nas unutra. Fizicki ne mozemo proci. Trebaju nam karte. "ticket madam ticket" i odvlace do nekog drugog ureda gdje se kupuju karte. Trpa nas u mini tuk-tuk a Martina postaje sve bijesnija. Vice na njega da mi trebamo na 2 kat i da nas ostave na miru ali on vadi iz novcanika ID sa indian railway logom i pojasnjava da turisti karte za vlak za putovanja unaprijed kupuju u drugom uredu. Kolko je taj indijski zeljeznicki sustav veliki i kompliciran uvjerila sam se sama kad sam pokusala bookirat neke karte dan ranije pa sam cak pomislila da ima logike.
Mladi simpaticni Indijac, vozac rikse, nasmijava me sa izjavom "Indian dog madam very dangerous animal!" (cucaka ima ko i ljudstva i izgledaju pristojnije od vecine nasih ulicnih, hengaju sa kravama i uglavnom leze i krme. Dosada nisam cula ni jednog da laje). Martina pizdi jer se sada vozimo vec neko vrijeme i dogada nam se upravo ono sto u svakom Lonley planetu za Indiju pise boldanim slovima da treba pazit. Kakva pocetnicka greska vice ona i crveni se.. 
Ostavljaju nas ispred tog tzv "Indian turistic office-a" gdje nas docekuje mladi Irfam.
Martina se dere na njega a on nas uvjerava da smo na dobrom mjestu. Government office. Pokazuje nam u Lonley lanetu da su to oni, adresa i broj, tabla na zgradi i potpuno hladnokrvno izgovara:
"I dont wanna waste your time and you mine angry lady. So if you think that you're on wrong place please leave".
Ali nismo otisle. Dan danas ne znamo jel to pravi turisticki ured.
Ali to sad vise nije ni bitno. Irfam i Martina su se na kraju skompali, ja sam se iscjenkala za dobru cijenu (to sam tek danas skuzila) i dogovorili smo cak i biznis. Irfam i ja cemo otvorit jednu 'od' agencija a "angry lady" ce na kolodvoru otimat turiste ko kak su i nas. Iduci dan pojela sam dorucak u istoj "government turistickoj agenciji", popile caj, a ispred nas je cekao vozac Banti i TATA automobilcek. Obzirom na besplatni dorucak koji mi je spremio Irfamov asistent mislim da smo ipak nasamarene:) Iducih 8 dana druzimo se u Rajasthanu. Nakon toga istok i Varanasi, jednodnevni povratak u Delhi samo da odletimo na jug. 
Delhi je bio iscrpljujuc i naporan.
Prasnjav je, sporki je brale do jaja, ne vidis nebo nego kao neku polu plavu polu sivu izmaglicu i ne vidis mu kraja.
Pocinjem se natrag sjecati snova, nisam dugo a volim svoje zivopisne podsvijesne tvorevine..Valjda je Delhi tako djelovao na mene. Sanjam stalno. Osobni favorit bio je tu prvu noc u Delhiju kada sam sanjala da imam 4 sise. Prave! I jedan toliko prekrasan njezan san kakvih nije bilo vec godinama! 
India:
No rule is the rule.
Nakon 5 dana ugledala sam prvi kos za smece.
U Indiju je ilegalno unositi karte na kojima su krivo ucrtane granice zemlje.
Svi duvaju. Stalno i posvuda.
Ana znaci Dodji! Jos se uvijek navikavam da se ne okrecem svaki put kad cujem svoje ime.
Na puno mjesta piva je ilegalna, toci se ispod pulta, servira u cajnik i pije iz salica za kavu.
Svi se zele slikat sa bjelkinjama, citave familije. Pa te namjestaju gdje da stavis ruku, kog da zagrlis, pa jedna samo s djecom, pa druga samo mama i tata i mi, i tak, to traje a njih to strasno veseli.
Cigarete su skupe i egzotika, 20kn kutija. Svi motaju a jednom me lokalac molio da pogleda kutiju od Camela jer to jos nikada nije vidio. Od danas motam:)

hvala ti danas