Part 3

"Je li to Mary Barklin?"
Lara se okrenula oko sebe. "Gdje?"

"Pa ona u svjetlucavo crvenom. Vidiš? Nije li joj malo preusko to s obzirom na njenu građu?"-pokazivala sam na drugi kraj dugačkog, zakrivljenog šanka.

"Da, gle stvarno. Ali izgleda sjajno. S obzirom na ono kako je izgledala, ovo je zaista lijepo."

Lara je zabacila kosu s golih ramena. Na sebi je imala ljubičasti korzet s dubokim stražnjim izrezom i crne hlače uskih nogavica. Na oba ramena imala je privremeno istetoviranog malog kostura, a na ušima velike srebrne naušnice koje su se ljuljale po njenim obrazima.

I ja sam se također sredila za naš izlazak. Bila sam u novoj tamnozelenoj tuniki sa šišmiš-rukavima i retro išaranim cipelama s ogromnom punom petom. Gnjavila sam se i mučila pokušavajući namjestiti frizuru kakvu je Halle Berry imala na dodjeli Oscara prošle subote.

"Kako mi stoji kosa? Izgledam li kao da sam izašla ravno iz džungle?"-pitala sam Laru.

Maknula mi je zapetljani pramen s lica. "To je "nevino djetešce" look. To frajeri vole, Valerie. Ozbiljno."

"Ja ne želim frajere, Lara."-neraspoloženo sam odgovorila i prošla rukom kroz kovrčavu kosu.

Nalazile smo se u Monroe-u, novom klubu na glavnom trgu Pariza. Nije izgledao nešto specijalno izvana, no iznutra je bio odličan. Bio je ogroman, prostorije su bile posebno podijeljene i svaka je imala svoju boju ili motiv. Jedna je bila flourescentno zelena, jedna plava, a jedna je bila ispunjena kružićima svih oblika u kojoj smo bile Lora i ja. Bilo je vruće, no barem nije bilo zagušljivo. Znala sam da mi se maskara počinje topiti pa sam nakon nekog vremena uspijela nagovoriti Laru da ode sa mnom do zahoda. Dok smo se probijale kroz masu rasplesanih ljudi i napokon izišle do slabije pune prostorije gdje su svirali sentiši, Lara se odjednom istrgnula iz moje ruke i zaderala se svim glasom:

"Jacoooooooob! Jacoob!! Hej, dođii!"

Okrenula sam se jedva razabravši što je rekla, te ponovno ugledala istog dečka otprije tjedan dana za kojeg sam bila uvjerena da je On. Smiješio se i prilazio nama sa cigaretom u ruci i ekipom prijatelja sa strane. Bio je gotovo savršen. Na sebi je imao crnu majicu bez rukava koja je isticala njegove mišiće, poderane traperice na kojima je sa strane visio tanki srebrni lanac. Zagrlio se sa Larom te raspoloženo i veselo pogledao u mene.

"Anne, ovo je Jacob. Jacob ovo je Anne."-zadovoljno je rekla Lara.
Zabezeknuto sam buljila u njega i omamljeno pružila ruku.

"Poznajete se?"-pitala je zbunjeno Lara svakim časom pogledavajući malo njega, malo mene.

"Ah, pa da! Sad te se sjećam. Ti si ona koja se spotaknula prošli tjedan, ako se ne varam?"-nakon minute se sjetio Jacob i nabacio najljepši osmijeh koji sam ikad vidjela.

"O-o-ovaj da. Tako je, valjda. Mi smo.Ovaj. Idem sad na ovaj. Joj, daj Lara idemo na wc."-promucala sam jedva i odvukla je naprijed.
Tada je Jacob viknuo Lari da dođemo sjesti za njihov stol, a ona je viknula nešto u stilu potvrdnog odgovora, no bila sam previše zbunjena i rastresena da bih išta mogla čuti. Drhtala sam i smirivala se u isto vrijeme.

"Dobro, što je ovo sad bilo Valerie!?"

"Ne. To nije moguće. Ja sam poludjela, ja nisam normalna djevojka."-mumljala sam sebi u bradu zureći u pod.

"Jesi ti nešto popila?? Što je s tobom sad odjednom?"-nestrpljivo se povisila glas Lara gledajući me ravno u oči

"Pa. Ima nešto što ti ne znaš Lara. Nešto što ti nikada nisam rekla. Duga je to priča, ali dođi i slušaj."-odgovorila sam brzo i odvukla je u zahod te zaključala vrata. Rekla sam joj sve, od bake, mog malog Jacob-a, sela i pravoj istini o roditeljima. U mnogim trenucima sam skoro zaplakala, ali uspjela sam se suzdržati jer ovo sam prvi put nekome govorila i bila sam previše uživljena da bih plakala. Pažljivo me slušala, ne prekidajući me i koji put objesila iznenađeno usta.

Lari sam zaista vjerovala. Bila je jedina osoba koja je uvijek bila i ostala uz mene. Kada sam završila priču, šutile smo koju minutu, a ona me onda sasvim neočekivano zagrlila i zaplakala.

Part 2

"Zaboga, Anne. Hoćeš li se ikad bar malo potruditi bolje napraviti taj plié?"- strogo me prekinula iz snova u stvarnost profesorica baleta.

"Ovaj, oprostite."-rastreseno sam rekla i pokušala napraviti vježbu kako treba.

Oduvijek nisam voljela balet. Previše je bilo pravila, strogoće i ograničenja u tom plesu.
Ja sam uvijek bila i ostala za ritam, slobodu i brzinu pokreta.

Balet me ograničavao u svemu tome, a profesorica je baš uvijek prema meni bila manje ljubazna nego prema ostalima, iz meni nepoznatih razloga.
Jedva sam čekala završetak sata.
Za vrijeme pauze pojela sam sendvič i jogurt i otišla na sljedeći predmet.


Nakon klavira, izašla sam iz škole i žurila se na stanicu. Trebala sam još naučiti geografiju sa sutrašnji test, a nisam ju stigla ni pogledati. Izvadila sam skripte kako bih mogla učiti dok putujem kući. Po običaju, spotakla sam se o svoj dugi plavi šal koji je dosezao do poda, udarila nekog i strovalila se na pod. Brzo sam pokupila papire, strpala ih u torbu i pogledala u osobu na koju sam pala, već osjećajući kako crvenim u licu.

"Oprostite, stvarno vas nisam vidjela"-tiho sam zaustila. Podigla sam pogled. Tisuće emocija i sjećanja je navrlo u meni. Osjećala sam kako drhtim i kako mi oči suze.
Te oči. To moraju biti te oči. Treptala sam već suznim očima, ne vjerujući u ono što vidim.

"Hej, jesi li dobro? Nisi se valjda ozljedila?"- upitao me dubok muški glas. Kuštrava i čupava kosa lepršala mu je na povjetarcu.

"Do-do-dobro sam"-jedva sam izustila i dalje opsjednuto zureći u njega.
"Oh, onda u redu. Ovaj. Trebao bih ići sad."-rekao je smeteno i okrenuo se.
"Čekaj! Užasno si mi poznat. Bi li te smetalo ako te pitam otkud dolaziš?"-sramežljivo sam pitala.

Ponovno se okrenuo u mom smjeru. Imao je nedokučiv izraz lica. Ali zasigurno sam mogla vidjeti dozu patnje.
"Mislim da se to tebe nimalo ne tiče. Sad zbilja moram ići."

Gledala sam za njim. Još sam uvijek drhtala i nisam mogla vjerovati onome što sam upravo vidjela.

To mora biti Jacob.
Mora.

Požurila sam doma ni taknuvši geografiju. Bila sam previše rastresena da bih išta učila.
Oklijevajući, ipak sam uzela telefon u ruke i natipkala broj.
Još uvijek sam ga znala jako dobro.
Činilo mi se da čekam cijelu vječnost da mi se netko javi.
U trenutku kada sam htjela prekinuti javio se grub i pomalo starački muški glas.

"Da?"-čulo se sa druge strane telefona.
"Ovaj. Dobra večer, trebala bih Jacob-a."-tiho sam rekla pokušavajući zvučati što službenije.
"Njega nema"
"Aha. Ovaj. A znate li kada bi možda mogao biti doma da ga ponovno nazovem?"-pitala sam bojeći se odgovora.
"Njega nema uopće. Odselio se. Tko ga treba?"

Prekinula sam i pokrila rukom usta.

Ne, to nije moguće.
To jednostavno nije moguće.
Ne smije biti!

Nisam mogla prestati drhtati.
Otišla sam se istuširati, nadajući se da će me topla voda opustiti.
Upalilo je, ali samo nakratko.

Bit će ova duga noć-progunđala sam u sebi i legla na krevet pokušavajući izbaciti misli iz svoje glave.

Bilo je teško zaspati. Konstantno mi se pokazivala scena njegovog pogleda i odlaska. I dubokog glasa, i čupave kose.
Suze su mi samo tekle kada sam se prisjećala svojeg djetinjstva.
Tako sam u suzama, glavobolji i tišini utonula u san.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.