"Zaboga, Anne. Hoćeš li se ikad bar malo potruditi bolje napraviti taj plié?"- strogo me prekinula iz snova u stvarnost profesorica baleta.
"Ovaj, oprostite."-rastreseno sam rekla i pokušala napraviti vježbu kako treba.
Oduvijek nisam voljela balet. Previše je bilo pravila, strogoće i ograničenja u tom plesu.
Ja sam uvijek bila i ostala za ritam, slobodu i brzinu pokreta.
Balet me ograničavao u svemu tome, a profesorica je baš uvijek prema meni bila manje ljubazna nego prema ostalima, iz meni nepoznatih razloga.
Jedva sam čekala završetak sata.
Za vrijeme pauze pojela sam sendvič i jogurt i otišla na sljedeći predmet.
Nakon klavira, izašla sam iz škole i žurila se na stanicu. Trebala sam još naučiti geografiju sa sutrašnji test, a nisam ju stigla ni pogledati. Izvadila sam skripte kako bih mogla učiti dok putujem kući. Po običaju, spotakla sam se o svoj dugi plavi šal koji je dosezao do poda, udarila nekog i strovalila se na pod. Brzo sam pokupila papire, strpala ih u torbu i pogledala u osobu na koju sam pala, već osjećajući kako crvenim u licu.
"Oprostite, stvarno vas nisam vidjela"-tiho sam zaustila. Podigla sam pogled. Tisuće emocija i sjećanja je navrlo u meni. Osjećala sam kako drhtim i kako mi oči suze.
Te oči. To moraju biti te oči. Treptala sam već suznim očima, ne vjerujući u ono što vidim.
"Hej, jesi li dobro? Nisi se valjda ozljedila?"- upitao me dubok muški glas. Kuštrava i čupava kosa lepršala mu je na povjetarcu.
"Do-do-dobro sam"-jedva sam izustila i dalje opsjednuto zureći u njega.
"Oh, onda u redu. Ovaj. Trebao bih ići sad."-rekao je smeteno i okrenuo se.
"Čekaj! Užasno si mi poznat. Bi li te smetalo ako te pitam otkud dolaziš?"-sramežljivo sam pitala.
Ponovno se okrenuo u mom smjeru. Imao je nedokučiv izraz lica. Ali zasigurno sam mogla vidjeti dozu patnje.
"Mislim da se to tebe nimalo ne tiče. Sad zbilja moram ići."
Gledala sam za njim. Još sam uvijek drhtala i nisam mogla vjerovati onome što sam upravo vidjela.
To mora biti Jacob.
Mora.
Požurila sam doma ni taknuvši geografiju. Bila sam previše rastresena da bih išta učila.
Oklijevajući, ipak sam uzela telefon u ruke i natipkala broj.
Još uvijek sam ga znala jako dobro.
Činilo mi se da čekam cijelu vječnost da mi se netko javi.
U trenutku kada sam htjela prekinuti javio se grub i pomalo starački muški glas.
"Da?"-čulo se sa druge strane telefona.
"Ovaj. Dobra večer, trebala bih Jacob-a."-tiho sam rekla pokušavajući zvučati što službenije.
"Njega nema"
"Aha. Ovaj. A znate li kada bi možda mogao biti doma da ga ponovno nazovem?"-pitala sam bojeći se odgovora.
"Njega nema uopće. Odselio se. Tko ga treba?"
Prekinula sam i pokrila rukom usta.
Ne, to nije moguće.
To jednostavno nije moguće.
Ne smije biti!
Nisam mogla prestati drhtati.
Otišla sam se istuširati, nadajući se da će me topla voda opustiti.
Upalilo je, ali samo nakratko.
Bit će ova duga noć-progunđala sam u sebi i legla na krevet pokušavajući izbaciti misli iz svoje glave.
Bilo je teško zaspati. Konstantno mi se pokazivala scena njegovog pogleda i odlaska. I dubokog glasa, i čupave kose.
Suze su mi samo tekle kada sam se prisjećala svojeg djetinjstva.
Tako sam u suzama, glavobolji i tišini utonula u san.
Post je objavljen 11.02.2009. u 20:07 sati.