anorexik blog

Bio jednom jedan Kralj. Sebe on nije smatrao samo jednim kraljem. Sebi je on bio najveći kralj u povijesti svih kraljeva. Nama on nije ništa više doli Kralj.

Naš (ne)bitni Kralj vladao je nebitnom Državom. Ne moram uopće spominjati što je ta država značila njemu. Ne dali bogovi da njegovoj Državi netko zaprijeti! Mišlju, rječju, djelom ili propustom.

Kako to obično biva sa svim tim anonimnim kraljevima u anonimnim državama, i ovaj je u životu samo želio vladati svime što postoji. Hm... skromno, zar ne? Toliko je volio svoju Državu da je želio da ona bude jedina država na svijetu, da njezin teritorij seže od ruba najistočnijeg mora do nebeskog okvira Velikih planina skrivenog na zapadu.

Tamo daleko živio je jedan Zmaj. Za razliku od Kralja, on je i sebi bio samo jedan zmaj, jer se po ničemu nije smatrao drukčijim od ostalih zmajeva: volio je letjeti, rigao je vatru i tu i tamo se družio s ostalim zmajevima.

Ali postojalo je nešto što je ga je razlikovalo od ostalih zamjeva, ali on to nije znao. Zmaj je jako volio svoju ženu Zmajicu i nikada ne bi dopustio da je netko povrijedi, nego bi radije riskirao svoj život boreći se s onima koji su je napadali.

Najgore mu je bilo kad bi je ON povrijedio. Ne bi znao što da radi – ona bi mislila da je više ne voli. I da joj ne nanese još više boli, jednostavno bi izletio iz njihove pećine, preletio Velike planine i s druge strane spalio nekoliko sela. U najgorim trenucima svojim vrelim dahom palio je i polja žita, sijeno, a jednom nije mogao odoljeti i spalio je i stoku.

Onda bi se mirno vratio u brlog, grleći i ljubeći svoju Zmajicu i radeći na tome da za nekoliko godina imaju jednoga maloga Zmajića kojega bi on naučio sve što zna. On bi svoga maloga zmaja naučio letjeti.

Dani su Zmaju prolazili mirno, ili je spavao ili palio sela, i nije ni slutio da s druge strane svijeta jedan jako važan kralj planira osvojiti svijet. A Kralj je okupio veliku vojsku svojih nevažnih podanika i pokorio svijet s ove strane Velikih planina. Ništa ga nije moglo zaustaviti: prelazio je rijeke, krčio šume, rušio zidine gradova i, da: palio sela. Vojnici koji su pogibali bili su zamjenjivi. Kralj je svakom novom osvojenom državom dobijao nove podanike i njegova vojska se nije smanjivala, a moć mu je rasla.

Kada je nakon sedam godina ratovanja na obzoru vidio vrhove Velikih planina, malena suza se otrgla od njegova oka. Svijet je bio pokoren, a on je bio spreman otići pred svoje bogove i pokoriti i njih. I nije ni slutio da se s druge strane Planina jedan jako nevažan zmaj svađa sa svojom ženom Zmajicom.

Zmaj je odlučio otići. On joj ionako nanosi previše boli, on ne može živjeti tako. Na svijetu ima mnogo zmajeva, naći će ona sebi već nekoga. Na kraju krajeva ipak je ona predivna Zmajica i bilo koji zmaj bi ubio za njenu ljubav. A ona našemu nebitnom Zmaju neprestano govori koliko je on ozljeđuje i zbilja je vrijeme da je napusti. Možda tako ona pronađe svoj mir.

Spakirao je nekoliko svježih stabala u tobolac, stavio ga pod lijevo krilo i izašao. Nije se osvrtao dok je prelijetao Velike planine. Uvijek mogu spaliti nekoliko sela usput, da, to ću raditi, to me usrećuje.

Valjda su bogovi imali loš dan kad su ga stvarali, ili su mu se samo htjeli narugati, jer taman kada je sakupio najčišći zrak, spustio je pogled i razočarao se više nego ikad u svom nebitnom životu. Sva su sela već bila spaljena, gradovi u ruševinama, šume raskrčene, a rijeke isušene! Čak i stoka – pobijena. Trupla raznih biljaka i životinja su bila rasprostranjena po nekad davno zelenim poljima. Na tornju iznad polja stajao je neki bahati predvodnik stoke pokušavajući vidjeti postoji li išta iza Planina. Zmaj se zaletio prema njemu svom brzinom, zapuhao tri plamena prema stoci i svojim zubima ugrabio biće.

Kralj se koprcao u divovskim ustima pokušavajući se diplomacijom izvući iz gabule. Ali bez svoje vojske, bio je nemoćan. I Kraj je počeo plakati. Ridao je kao malo dijete, mahao rukama i nogama i nije ni primjetio da više nije u toploj Zmajevoj čeljusti već da brzinom od 9,8m/s juri prema tlu. Tak sada je počeo paničariti, kleo se bogovima da će se vratiti, da će povući svoju vojsku i da više nikada neće ništa osvajati.

Zmaj ga je gledao u njegovom padu, i u srce mu je ušla neka toplina. Sletio je niže i uhvatio biće. Kad je bio potpuno uvjeren da je s obje noge čvrsto na zemlji, Kralj je rekao Zmaju tko je, zašto je došao i zahvalio mu se što mu je poštedio život.
U znak zahvalnosti ću otići, skupit ću podanike i vratiti se u svoju zemlju.
Zmaj ga je gledao s odobravanjem, ali još uvijek nije bio potpuno zadovoljan pogodbom.
Postoje li još na zemlji mjesta koja mogu paliti?
Žao mi je, Kralj je odgovorio negativno. I Zmaj se odluči vratiti Zmajici.

Kad je doletio u pećinu, krišom je ispraznio tobolac i poljubio svoju ženu. Ona je makla njegovu ruku sa svoga ramena govoreći da se ne moraju više truditi. Nasmiješila se. Za 9 godina imat ćeš koga učiti letjeti. Zmaj ju je svejedno zagrlio.

Svi su živjeli sretno do kraja života, osim stanovika sela na kojima se mali Zmajić učio, jer on nije razlikovao stoku od sijena.