annwyn
30.12.2006., subota
uvijek ista priča...
|
Nevjerojatna je količina bezobrazluka kod mene doma. Toliko me teroriziraju da ja nisam ni znala da je to uopće moguće. Više ne volim biti doma. Nesretna sam kad moram ići doma. Svi se stalno izderavaju na mene, a da bude još gore ja to i dopuštam. Danas slušam razgovor između moje Majke i Brata. Uvod u cijelu priču je taj da me stara cijele praznike jebe u mozak i tjera da radim po kući. Ne želi me pustiti van i onda kad izgubim volju za ičim onda mi jedva jedvice dopusti. Uglavnom, Stara pere pod i u taj trenutak dolazi Brat. Stara ga sa degeneričko, preslatki iritirajućim glasićem upozorava da je sklisko, a on, dobra duša joj naređuje da prestane prati i da meni naredi da ja operem. Svi su se naučili da ću ja sve poslušati i da meni možeš sve reći. Neću vam ni pričati što mi je sve jučer rekla. U biti da budem točnija što mi je Trio Fantasticus sve rekao. Psuju me i deru se. Ponekad ih mrzim.  |
24.12.2006., nedjelja
Imaš dobar parfem!
|
Kako Božić dolazi, morala sam pokupovati poklone... Svome dečkiću sam kupila parfem...I to od Adidasa, nadam se daće mu se svidjeti... Jučer sam svog istog dečkića skoro prevarila... Inače ovaj tjedan mi je bio katastrofalan... Škola nije nikako dobro prošla... AH, kaj sad... Neću plakat, nego se veseliti...ipak Božić je... SRETAN BOŽIĆ SVIM LJUDIMA DOBRE VOLJE! Poslije Božića ću vam staviti par jako, jako,jako dobrih spotova pa ih dođite pogledati... pozz |
14.12.2006., četvrtak
|
Uvijek kad sam bolesna uhvati me neka deprimiranost. Najvjerojatnije zato što sam jako, jako, jako društvena osoba i jer mi ljudi nedostaju. Uvijek kad sam bolesna osjećam se izolirano. Jedva me ponetko nazove, pošalje mi poruku...Kao da sam već umrla. Dolazi Božić. To me isto deprimira. Bolesna sam i dolazi Božić. U biti nisam tužna što dolazi Božić nego zato što nisam uredila prozore, izradila ukrase, nisam na trgu i ne upijam atmosferu Božića... Hmpf... Gledam kroz prozor ljude...Toliko priča izvire iz lica ljudi koji žurno prolaze ulicom. Čak se iz onog ravnodušnog izraza može iščitati milijun stvari i ideja. Ljudi su lažljivci. Ljudi se skrivaju. Ljudi se boje ljudi. Pitanja se pitaju samo iz pristojnosti. "Kako si?", više ništa ne znači. A čovjek odgovara "Dobro." Sve je izgubilo značenje. Iz "dobro" se krije tuga, sreća, ljubav, dobar dan, loš dan... Tko je više i prijatelj? Prijatelj je osoba koju vidiš na ulici jedamput mjesečno, nikad s njom ne razgovaraš, tek je pozdraviš... Ne... Na što smo spali? Na hladno hinjenje da se volimo i poznajemo...A ne znamo se... Kako ih lako zaboravimo, a i oni nas zaborave... Da li se zaista rađamo i umiremo sami?  |
12.12.2006., utorak
 Utorak je. Prošlo je podne i ja već dva i pol dana ležim u krevetu. Bolesna sam. Ipak tražila sam dobre stvari u svemu tome pa sam prvu stvar zamijetila dok si reko keks. Nisam jučer pisala test iz kemije. Kad sam malo dublje ušla u razmišljanje shvatila sam da to uopće nije dobra stvar jer ću idući tjedan morati se potući kako bih mogla odgovarati, a prednost će imati padači. I tako to. Razmišljam ja dalje bar ću se odmoriti i malo pogledati televiziju. Da, odmaram se tako da iskašljavam pluća i žderem slonovske tablete i odvratne čajeve. Gledanje televizije će me pogotovo dotuć. Bole me oči kada ju gledam, a onda počne i duša kad vidim sranja koja puštaju na televiziji. Nedostaje mi civilizacija, iako me ljui dnevno izvješćuju da ništa ne propuštam. Jad i bijeda, kaj da kažem? Još je vrijeme tako ružno da me sve rastužuje. Uvijek se na božić razbolim. Možda sam ove godine imala više sreće pa ću biti zdrava i na Božić i na Novu godinu. Ako bude sreće....Sad bih morala učiti, ali se tako usrano osjećam da jednostavno ne mogu, nemam snage. Kad sam se digla iz kreveta da odem na wc, pogledala sam se u zrcalo i nisam mogla vjerovat kako loše zgledam...Mislim, nije ni kad sam zdrava neš prekrasno, ali bar je neš bolje... Prilično sam mrtva... Sad bih vam pričala o svemu, ali fakat nemam energije... Čuvajte mi se i oblačite se debelo!  |
03.12.2006., nedjelja
3. prosinca 2006.
|
Moj malom burazu je 15. rođendan pa mu preko bloga želim čestitati. Sretan rođendan smrade mali!!   Jučer sam ko zadnji luzer završila na nekoj pivi,a onda smo otišle pojesti sladoled isto ko zadnji luzer. Moj dragi dečko mi se nije jučer cijeli dan javio, a to se nije dogodilo fakat dugo. Tako me zbedirao zbog toga. Znam da nema novaca na mobitelu pa svejedno sam nesretna. Mogao je za jednu poruku ižicati. Još i starci kaj mi piju krv na sedamdesetpet slamčica, a još sam se i razbolila. Također, imam grozne ocijene u školi, a nisam ništa učila i pokvario mi se mobitel. Meni se na jednu dobru stvar u životu dogode sto loših. Jedva čekam praznike. Život je sranje... Ovo mi je jebena slika pa sam jew htjela staviti  |
01.12.2006., petak
Dom
|
Nakon teškog dana u školi ili nakon neke ružne situacije koja joj se dogodila vani, nije mogla dočekati da dođe doma. Dom joj je predstavljao sigurnost, mjesto na kojem će uvijek biti voljena, mjesto na kojem se mogla odmoriti i skupiti snagu za dalje. Nedavno, vukla se po svojoj ulici i razmišljala kako ne želi ići doma. Doma će ju dočekati samo tuš ružnih riječi na koje vjerojatno neće ništa odgovoriti jer je izgubila nadu da se išta može promijeniti. Rađe bi sjedila na klupici i smrzavala se nego otišla doma, na toplo. Svaki put kad joj se netko obrati to je da se požali na nju. Više ništa ne govori. Već joj je postalo svejedno, iako joj je mučno od svega toga. Ne može slušati katatoničko ponavljanje svoeg imena u svrsi kako bi postigli neki cilj. Stalne, beskorisne i neargumentirane kazne. Zatim, njezina šutnja. Onda se pitaju zašto s njima ne razgovara, da što se događa s njom. Pokušava im objasniti, ali beskorisno, potpuno beskorisno. Ponekad se osjeća kao da je nevidljiva i nečujna. Podiže ton, ali ne dolazi do izražaja. kao da se dere na samu sebe... Onda odlazi. Zatvori se i samo bude tužna. Nema nikoga pored sebe. Nikoga da ju samo zagrli. Da li traži puno? Ona ne treba riječi, samo jednu jednostavno gestu. Jedan osmijeh... Odnosi između nje i njezine obitelji nisu izgrađeni na povjerenju. Neko vrijeme im je pokušavala reći nešto, upoznati ih...Oni kao da nisu htjeli čuti, a kada je trebalo, isto su iskoristili protiv nje. Više ni ne želi reći ljudima zašto je takva. Vrlo često ju pitaju kako si, što ti je, izgledaš tužno, a ona samo s lažnim osmijehom kaže "Ma, sve je ok." Barem postoji netko tko još pita. Ne žali se, sve u svemu, barem se može smijati. Ako ničemu onda sebi. Ljudi vrlo često ispod svoje vesele i bezbrižne površine čuvaju tajne... Možda je došlo vrijeme da se raziđu. Onda tek ljudi shvate što su imali... Samo ja znam tu tajnu. A ona? Nje više nema... Pufa sfima, budite mi optimistični i ne gubite nadu u bolje sutra!  |
