annwyn
01.12.2006., petak
Dom
|
Nakon teškog dana u školi ili nakon neke ružne situacije koja joj se dogodila vani, nije mogla dočekati da dođe doma. Dom joj je predstavljao sigurnost, mjesto na kojem će uvijek biti voljena, mjesto na kojem se mogla odmoriti i skupiti snagu za dalje. Nedavno, vukla se po svojoj ulici i razmišljala kako ne želi ići doma. Doma će ju dočekati samo tuš ružnih riječi na koje vjerojatno neće ništa odgovoriti jer je izgubila nadu da se išta može promijeniti. Rađe bi sjedila na klupici i smrzavala se nego otišla doma, na toplo. Svaki put kad joj se netko obrati to je da se požali na nju. Više ništa ne govori. Već joj je postalo svejedno, iako joj je mučno od svega toga. Ne može slušati katatoničko ponavljanje svoeg imena u svrsi kako bi postigli neki cilj. Stalne, beskorisne i neargumentirane kazne. Zatim, njezina šutnja. Onda se pitaju zašto s njima ne razgovara, da što se događa s njom. Pokušava im objasniti, ali beskorisno, potpuno beskorisno. Ponekad se osjeća kao da je nevidljiva i nečujna. Podiže ton, ali ne dolazi do izražaja. kao da se dere na samu sebe... Onda odlazi. Zatvori se i samo bude tužna. Nema nikoga pored sebe. Nikoga da ju samo zagrli. Da li traži puno? Ona ne treba riječi, samo jednu jednostavno gestu. Jedan osmijeh... Odnosi između nje i njezine obitelji nisu izgrađeni na povjerenju. Neko vrijeme im je pokušavala reći nešto, upoznati ih...Oni kao da nisu htjeli čuti, a kada je trebalo, isto su iskoristili protiv nje. Više ni ne želi reći ljudima zašto je takva. Vrlo često ju pitaju kako si, što ti je, izgledaš tužno, a ona samo s lažnim osmijehom kaže "Ma, sve je ok." Barem postoji netko tko još pita. Ne žali se, sve u svemu, barem se može smijati. Ako ničemu onda sebi. Ljudi vrlo često ispod svoje vesele i bezbrižne površine čuvaju tajne... Možda je došlo vrijeme da se raziđu. Onda tek ljudi shvate što su imali... Samo ja znam tu tajnu. A ona? Nje više nema... Pufa sfima, budite mi optimistični i ne gubite nadu u bolje sutra!  |
