Marketing
Uvijek kad sam bolesna uhvati me neka deprimiranost. Najvjerojatnije zato što sam jako, jako, jako društvena osoba i jer mi ljudi nedostaju. Uvijek kad sam bolesna osjećam se izolirano. Jedva me ponetko nazove, pošalje mi poruku...Kao da sam već umrla.
Dolazi Božić. To me isto deprimira. Bolesna sam i dolazi Božić. U biti nisam tužna što dolazi Božić nego zato što nisam uredila prozore, izradila ukrase, nisam na trgu i ne upijam atmosferu Božića...
Hmpf...
Gledam kroz prozor ljude...Toliko priča izvire iz lica ljudi koji žurno prolaze ulicom. Čak se iz onog ravnodušnog izraza može iščitati milijun stvari i ideja.
Ljudi su lažljivci. Ljudi se skrivaju. Ljudi se boje ljudi.
Pitanja se pitaju samo iz pristojnosti.
"Kako si?", više ništa ne znači. A čovjek odgovara "Dobro."
Sve je izgubilo značenje.
Iz "dobro" se krije tuga, sreća, ljubav, dobar dan, loš dan...
Tko je više i prijatelj?
Prijatelj je osoba koju vidiš na ulici jedamput mjesečno, nikad s njom ne razgovaraš, tek je pozdraviš...
Ne...
Na što smo spali? Na hladno hinjenje da se volimo i poznajemo...A ne znamo se...
Kako ih lako zaboravimo, a i oni nas zaborave...
Da li se zaista rađamo i umiremo sami?
Post je objavljen 14.12.2006. u 21:54 sati.