annwyn
14.12.2006., četvrtak
|
Uvijek kad sam bolesna uhvati me neka deprimiranost. Najvjerojatnije zato što sam jako, jako, jako društvena osoba i jer mi ljudi nedostaju. Uvijek kad sam bolesna osjećam se izolirano. Jedva me ponetko nazove, pošalje mi poruku...Kao da sam već umrla. Dolazi Božić. To me isto deprimira. Bolesna sam i dolazi Božić. U biti nisam tužna što dolazi Božić nego zato što nisam uredila prozore, izradila ukrase, nisam na trgu i ne upijam atmosferu Božića... Hmpf... Gledam kroz prozor ljude...Toliko priča izvire iz lica ljudi koji žurno prolaze ulicom. Čak se iz onog ravnodušnog izraza može iščitati milijun stvari i ideja. Ljudi su lažljivci. Ljudi se skrivaju. Ljudi se boje ljudi. Pitanja se pitaju samo iz pristojnosti. "Kako si?", više ništa ne znači. A čovjek odgovara "Dobro." Sve je izgubilo značenje. Iz "dobro" se krije tuga, sreća, ljubav, dobar dan, loš dan... Tko je više i prijatelj? Prijatelj je osoba koju vidiš na ulici jedamput mjesečno, nikad s njom ne razgovaraš, tek je pozdraviš... Ne... Na što smo spali? Na hladno hinjenje da se volimo i poznajemo...A ne znamo se... Kako ih lako zaboravimo, a i oni nas zaborave... Da li se zaista rađamo i umiremo sami?  |
