subota, 01.04.2006.
NOĆNA MORA
2 dio
...Jedva sam dočekala da vidim Marijanu i kažem joj u detalje sve sto se dogodilo, no prije toga odlučila sam je malo uplašiti. Nabacila sam uplašeni izraz lica i skoro plačući posla prema centra do kafića gdje je Marijana već čekala. Čim me ugledala promijenila je svoj uvijek veseli izraz lica u tako zastrašujući da je izgledala kao da je vidjela duha. Ustala se sa stolice i posla prema meni. Drhtavim glasom me upitala «sto se dogodilo»? «Danijel, Marko» , počela sam zamuckivati jedva suzdržavajući smijeh. «Smiri se i reci mi sto se dogodilo», rekla je...Progutala sam ''knedlu“ ili sam bar izgledala tako i započela priču: «Bila sam na poslu, znaš i sama kako je oko podne, samo besposleno sjedimo i uživamo. Onda je došao Marko i zezali smo se i pričali i sve je bilo super...» Marijanino lice je bilo sve napetije a meni je tako malo trebalo da se opalim smijat ko nikad do tad, «...dok se...» zastala sam da bi je učinila još napetijom i pokušala natjerat suze na oči... «Da, da nastavi», požurivala me ona... «...Dok se nije pojavio DANIJEL»... «Ajme meni» začuo se uplašeni Marijanin šapat «i sto je dalje bilo???» «Dalje, sto dalje njih dvojica su sjedili jedno sat vremena i smijali se ko ludi», odgovorila sam veselo gledajući njeno zaprepašteno lice. «Ajme! Pa ti nisi normalna! Sto ti pokušavaš, ubit me! Kako sam se uplašila!», nakon rijeke riječi pridružila mi se u smijanju koje je kod mene trajalo od trenutka kad sam joj rekla istinu. Posto je pola sata već prošlo morale smo ponovo u „drage“ nam kafiće... Kad sam se vratila ni Danijela ni Marka nije bilo na mjestu koje bi bilo kobno da nemam najboljeg dečka na svijetu. lako su se turisti pošli skupljati i došlo je vrijeme da se malo pokrenem bila sam presretna sto je sve ipak završilo tako dobro. S poslom sam završila oko ponoći, a kad sam došla kuci nakon dugo vremena sam s mirom legla na spavanje i spavala kao sto dugo nisam. Ujutro sam se probudila s malim zakašnjenjem pa nisam imala vremena za jutarnju kavu sa svojom najboljom psihijatricom već sam samo jurnula na posao gdje me čekalo ugodno iznenađenje od strane Marka i Danijela koji su izgleda završavali onaj razgovor koji su započeli jučer. Kad sam vidjela njih dvojicu zajedno kao da su dva najbolja prijatelja već sunčan dan mi je postao još sunčaniji. Nakon otprilike dva sata njih dvojica su me poljubili i otišli svaki na svoju stranu. Dogovor je bio da ćemo se naći na već poznatom mjestu zajedno s Marijanom za vrijeme pauze. Tri sata su prošla kao da su tri sekunde i ja sam skoro trčeći krenula prema dogovorenom mjestu. Tamo sam našla samo Marijanu i presretna sam se zavalila u ljuljačku do nje. Za par minuta vidjele smo njih dvojicu kako polako idu prema nama. Kad ih je vidjela, Marijana se nagnula prema meni i šapnula mi: «posudiš mi jednog na koji dan?» «Zašto ne, kojeg ćeš?», odvratila sam... i obadvije smo se nasmijale i pričekale njih dvojicu. Bilo nam je savršeno. Zezali smo se. smijali a Marko i Danijel su se ponašali kao prijatelji koji se poznaju već godinama. Nakon pauze na posao sam otišla nevjerojatno sretna, a vrijeme je prošlo tom brzinom da nisam bila ni svjesna da sam gotova s poslom. Kuci sam otišla brzinom munje i posla se spremati za izlazak jer je ipak bio petak. Nisam mogla odlučiti hoću li biti sretna jer je sve uredu ispalo s Danijelom ili žalosna jer je ovo bila zadnja Markova noć kod nas. Odlučila sam se za radosna jer ću se s Markom ipak čut i kasnije a tko zna kako je moglo završit ovo s Danijelom. Kad sam napokon odlučila sto obuci odjurila sam u centar grada gdje su njih troje već čekali. Šetali smo gradom po kafićima, diskotekama i zabavama na koje smo mogli «upast». Bilo je negdje oko I poslije ponoći kad mi je marko šapnuo: «Idemo nas dvojica na plazu spremamo iznenađenje za tebe dođi za jedno pola sata.» «Dobro», odgovorila sam zbunjeno dok je Danijel zbunjen kao i ja samo gledao što se događa. Njih dvojica su otišla dok smo ja i Marijana ostale sjediti. Naručile smo još po jedno pice a onda je bilo vrijeme da krenemo. Pogledala sam na sat i rekla Marijani: «Prošlo je pola sata, hoćemo li?» a ona se nasmiješila i rekla: «Mislim da su zvali samo tebe. Javi mi sutra kako je bilo, a ja ću ovdje ostati sa Ivanom i Blankom, ok!» Gledala sam u nju nekoliko sekundi a onda otišla prema plazi. Kad sam došla na plazu nisam mogla vjerovat da je ono sto gledam istina. Danijel, leži na pijesku, a Marko kraj njega s nožem u ruci govori :
«NEĆU DOPUSTITI DA ITKO STANE NA PUT NAŠOJ VEZI»
- 19:16 -