| < | rujan, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
, AlmostPoznata, AtenaAir, Barbie Lobotomy, Beštijica, Bigmamma, Bridge, Blinka, Bugenvilija iz Gusarske bande, Caajka, Carica, Celeste, Chocogirl35b, CrnaMamba, CrowJane, Cybergirl, Digital Domina, Elektra, Eryka, FemFem, Glorija, Hajdučica, Ipanema, Jazzie, Ketty, koka, Kulerica, LaMargot, Leeloo, Lucy Fair, Malamujer, Mikelly (mušk koji voli žensk), Modesti Blejz, Napalm, Opaljena, Jasna Budisin, Dete sreće Parah dox, Poliglotna, Reptilia, Riječanka, Rubia, Ruza u haustoru, SanjinSvijet, Tija, Tramtinčica, Unspeakable, Vesna Borutova, Vražja žena, Wanda, Zrinka, Zločesta. A i one mene (uglavnom) vole (čitati), bar se nadam! 
Cure, divne ste i posebne svaka na svoj način, mah mah! , AlmightyWatashi, Aristonovi psihoari, Autronic, Bestjelesna, Buschmann, Dangerous Goods, Day Waker, Desale, Direktor Svemira, Doktorska disertacija, Dubai2, Equilibrium, Fantasista, Foto, Gawrun, Grčkorimski, Hal, Herostratište, Hiperborealni vjetrovi, Idiot, Kemoterapija, Jednorog, Jesus Quintana, Melted, Markomania, Mile voli disko, Nacrtani, NoisyD, Nulaster, OvoOno, Pepeljara, Piton, Rebelsystem Nazi, RibaFish, Stroke - Mama ti se kupa gola, Svijet u boci, Tapir, Tarzan, Tajpvrajter, TV-kritičar, Umorni konj, Virtual Dream i Zeko zna - Blogtemazo. Posebno ovim putem pozdravljam druga i isusa, pjesnika i perverznjaka Šcorpyja! Stitch!
Bushmana (Kamerun, Nigerija, Njemačka, Sudan). Bushman fenomenalno izvještava iz tog dijela afričkog kontinenta, baš ga uživam čitati, iako se početkom kolovoza prebacio u Dojčlandiju i promijenio ime u Herr Buschmann. Bridgica je jedna prekrasna mama koja živi, radi, bloga negdje iz Njemačke, piše nježne postove, jako jedno emotivno biće, uvukla mi se pod kožu. Divna je. Zatim moja draga Jordanica, koja se nalazi na privremenom učenju u Austriji! Za sad nam je propao plan da po završetku njenog studija odemo u Kamerun radit kao guvernante, jer nam se šef preselio u Njemačku. Dovraga. U Buffalu (SAD) nalazi se Black Sun, zanimljiv lik s pričama o životu u SAD-u, poslu, budućem postdiplomskom i svojoj curi! Jedan od važnih inozemnih blogova jest Dangerous Goods, mladića-muškarca koji je prvotno bio na "službenom putu" u, zamislite, Istočnom Timoru! Čovjek ima super percepciju, lijepo i pametno piše i još se uz sve uz njega možete suuuper nasmijati! Legendaran je njegov tekst o vožnji u toj državi jugoistočne Azije! No, nedavno je promijenio svoju lokaciju i prebacio se u Kongo! Dirni me po licu. Svojim mišem. Ali nježno.
Blog piše romane.
Jučer sam bila s jednim od najneuobičajenih ljudi koje znam. Nazvat ćemo ga DiDi. Didi je muškarac, rekli bi (drugi, ne on), u srednjim godinama, iako je njegov stil života i način razmišljanja bezvremenski. Ako hoće raditi hoće, ako neće - neće. Ako hoće neku žensku poševiti hoće, ako neće - neće. Ako hoće jesti hoće, ako neće - neće. Ako hoće ići na wc hoće, ako neće - neće. Životni moto: "boli ga" (znate već što) i "kog briga" (znate već što).  Slobodni kompjutorski umjetnik. Beskrajno divno flegmatičan tip, samo sam ga jednom vidjela da je popizdio, a i to je bilo kratko. Ne vidjeh se s njim cijelo ljeto, slučajno se sretosmo u gradu i odmah sve odgađamo i odlazimo na jednu sjedaljku u najbližu birtiju. Ono što mi je ispričao graniči s ludilom, nikad to ne bih povezala s njim.Nas dva brata skupa ratujemo No, prije nego što vam to ispričam, sjetila sam se jedne zgode iz moje osnovne škole, negdje 7.-8. razred. Iako sam se silno trudila ne spomenuti ga, čini se da je sad došao taj trenutak.. moj brat.. kojeg ovog puta prvi put spominjem i ne pozdravljam, jedan je kompletni luđak (bio i ostao). Tijekom mog odrastanja ne mogu reći da smo se slagali (pristojno formulirano), iako smo se voljeli i volimo se i dalje. Znaju me ljudi pitati, kako to da ti je brat tako glup, a ti si ipak završila i srednju školu, a ja kažem da "biti pametan" u mojoj obitelji nije bila stvar prestiža, nego opstanka. Uz takvog debila samo su me inteligencija i brze reakcije mogle spasiti od toga da upadnem u pakao droge, ogreznem u tablete, posvetim se alkoholnim parama ili se odam suicidu. Najgore od svega bilo mi je da me uvjeravao kako su me "mama i tata usvojili" (o čemu sam kasnije, u jednom dijelu svog puberteta, čak i maštala), da sam "bila u domu i da su mama i tata došli po mene i sažalili se na mene", a ako budem mamu i tatu pitala jel to istina "oni će se nasmijati i reći da nije, jer ne žele da saznaš istinu". Ne moram vam reći što su mama i tata odgovorili na moje pitanje o usvojenju i kako sam se osjećala kad se bratovo proročanstvo ispunjavalo. Kako god i on je pušio batina zbog takvih spika, no crv sumnje, eto vama priznajem, ostao je do današnjeg dana. Opet sam odlutala.. aha.. da!Da se vratim na događaj. Kao i većina običnog svijeta, tako i ja ne volim sahrane. Prevelika količina emocija u meni izaziva nervozu, a kako su smijeh i bedastoće moj omiljeni obrambeni mehanizam, tako se ja neurotično cerekam na "posljednjim ispraćajima". Što je još gore, unervozim i rascerekam i one s kojima sam došla. Mene je znalo toliko gušiti od smijeha da su ljudi mislili da ridam. Ali meni, majke mi, bude teško nositi se sa svom tom tugom. Uglavnom, bila je to negdje osnovna škola, ljeto i brat i ja smo bili, naravno, tradicionalno kod bake i dide. Sahrana I. I umro nama neki rođak  , ide se na sahranu, mi oduševljeni, konačno se razbija seoska monotonija.. Oboje smo tu sahranu vidjeli kao odličnu vlastitu promociju, selo malo, a djeca iz grada su uvijek bila spektakl (u toj pripizdini smo rijetko imali konkurenciju). A još imate onu foru da se ide za lijesom kroz cijelo selo, ma, što da vam pričam, nas dvoje samo gledamo jesu li nas suseljani koji nisu došli na sahranu, locirali u povorci! Konačno, te sahrane su mi bile važne jer sam mogla obući neku super turbo odjećicu, koja je inače bila rezervirana za nedjeljom u 11h. Kako smo i on i ja imali svoje seoske simpatije, tako je i vrijeme priprema za ceremoniju bilo podugačko. E, sad tu dolazi polako ona točka-bez-povratka (da, da, i mene asocira na ono!), dakle, točka koja je ukazivala da će nastupiti pizdarije ili nekakav debakl.Uglavnom, ja sam bila u kupaonici, sređivala se tip-top za nekog svog seoskog lolu  kojeg ću škicati iz daljine, a brat je ispred vrata pizdijo da ga pustim da se i on sredi. Dobro, doobrooo, možda sam ga malo izazivala iza zaključanih vrata. Tu i tamo možda malo prkosila. Ne mogu se sad sjetiti svih tih jamačno nebitnih detalja.  Uglavnom, urlici i prijetnje s onu stranu vrata bili su sve žešći, a meni je to sve bilo sve smiješnije i smiješnije. (Ne, nisam se glasno smijala i time ga još više nervirala, ne, uopće.). Dok mom bratu-seoskom-intelektualcu nije puknuo film i od bijesa je svom snagom UDARIO po vratima kupaonice. Jeeeebemti!  Mogu na prste jedne ruke nabrojati koliko me događaja u životu tako iznenadilo kao taj trenutak kad su vrata proletjela pokraj mene na pod (recimo, smrt princeze Dijane je jedan od tih pet šokova). Kao na filmu!! Kleo se poslije da nije znao da će izbiti vrata, mislim, on je isto bio zabeknut! Iako zaključana na sigurnom, odjednom sam stajala oči u oči s razularenim bratom, u čijim se očima krio i strah i pobjeda. A u mojim i strah i najebo-si-sad-baš-mi-je-drago. Da sam, božemprosti, sjedila na wc-u i čitala stripove (što mi je, također, bila omiljena zanimacija) vjerojatno bi me Raskoljnjiković rascopao na licu mjesta. I tako me oduvijek palilo groteskno. Bila bi to smrt za pamćenje. Jeeebemti! Kad je prvo dotrčala baka pa stala naricati, a kad je došao dida.. ajme! Baka je sva u suzama vikala "antikriste" i da "ide na telefon", što je nešto najgore što nam se moglo dogoditi. Onda smo oboje znali da smo dotakli dno dna! To je značilo da ide zvat mamu da dođe po nas (ili po njega), jer smo prevršili svaku mjeru (vjerujte, nije ugodno iskustvo). Dida je brata vijao po cijelom dvorištu s kandžijom (da kompenzira činjenicu da je sporiji, a da ga ipak dokači), a ja sam brže bolje iskoristila gužvu i plakala jer brat ne samo da me kao opizdio tim vratima, nego me je još "udario šakom u stomak preko nekoliko puta, onda me gazio nogama po bubrezima kad sam poklekla i pala i tko zna šta sve ne, jer sam ti, bakice moja najdraža, izgubila svijest, ali sam sigurna da je bilo prestrašno". Tko mi ne bi vjerovao kad nabacim svoj bambi-pogled u petu brzinu, a tijelo slomim u grč pod pritiskom tegobna života i rada. Da skratim priču, uplakani i brat i ja, s krvavim očima, poluzgužvani, počupani, krajnje uznemireni, još uvijek drhteći, krenusmo na tu sahranu, iako smo čak i odbijali da nećemo pa je bilo ono "e ima da vas nema! idete!".. I došli mi tamo, stojimo, dosadno za poludit, nikog poznatog, bojimo se da nas netko ovako nesigurne neprepozna, kad odjednom dođe naša teta i kaže bratu "odakle tebi kreča po kosi, mili Bože!?" kad je ona to rekla.. eee.. kad smo se nas dvoje ubili od smijeha, grohotan smijeh.. on stvarno imao krnjotke kreča po kosi, još ono s mustricom jer je baka peglala zidove da budu šare u boji (znate s onim aparatićem na rolanje).. nenadjebivo groteskno!  Naravno, nadrljali smo poslije sahrane i on i ja, nije bilo greške! Ali to mi je jedan od najdirljivih trenutaka na sahrani, a i s bratom općenito. Ako ne računam ono kad smo jednom bili na moru i smijali se ko kreteni za ručkom, tako da se brat u jednom trenutku tako zagrcnuo da su mu rezanci poletjeli na nos. Ljudi oko našeg stola malne povraćali od scene, jer su rezanci letjeli po stolu, po starom, po bratu, vise iz nosa, izlaze na usta (oduvijek je bio proždrljiv!). Tad sam prvi put shvatila koncept otorinolaringologija. Sahrana II. E sad, da se vratimo na ovog mog frenda. Dakle, bio je u nekom manjem gradu na sahrani nekom prilično bliskom rođaku i, uglavnom, poslije sahrane je morao ići na karmine (jel se to tako kaže? ono klopa, cuga, tamburaši poslije sahrane? to mi uvijek bilo brr). Kako nije znao točno gdje su se trebale održati trebao je uhvatiti jednog drugog (živućeg) rođaka XY da ga tamo odbaci. I stala ga već hvatat panika jer u tom sprovodskom magnovenju nikako da uhvati lice gospodina K., hrpa ljudi, a on na marginama događanja, a u ime svoje familije je definitivno morao ići u kuću pokajnika, red je red. I tu sad polako dolazi do onog trenutka kad je sve krenulo dođavola. (Obožavam locirati takve trenutke.) Ugleda malo uzvišenje od svježe zemljice na nekom od bočnih grobova i pomisli "o zašto ne?" iliti "dobar vidikovac!". Ustvari, to nikad nećemo znati.Ne, ne mogu si zamisliti kako je Brdo Od Čovjeka, ovdje poznat kao DiDi, zakoračilo na tu uzvisinu i kako je izgubilo ravnotežu pa se prvo poteplo pa palo na ostatak te zemljane mase.. onda se totalno zbunio i zacrvenio, onak leži na zemlji, izgubljen na sekundu pa da će se kao pridići i odjednom osjeti kako klizi, gubi to brdo zemlje pod koljenima.. pa je padao i padao i padao jedno metaripol-metarisedamdeset.. sve do trenutka kad je svom snagom lupio u nešto tvrdo i oko njega je odjednom nastupila tama.. To je on! i to je taj pad! Mislim, on takav sav polako, kako-ćemo-lako-ćemo spika, samo je on mogao tako fino proklizati u raku. Ja bih, da mi se to dogodi, vjerojatno teatralno i uz puno buke odletila unutra, ono.. poletila kao lastavica i onda još dolje pri doticaju sa zemljom napravila onaj odbojkaški upijač, a sve kako bi bilo čim dramatičnije.. Mislio je da se to događa nekom drugom (kao i maloljetnička trudnoća, uostalom). Ja sam vrištala od smijeha , on je bio sasvim ozbiljan. Rekao je da je u tom trenutku pomislio da je sve bolje od toga da mu se sad cijeli sprovod smije. Mislio je da će umrijeti. Kaže da mu je cijeli život prošao u tih par sekundi (znači, istina je). Izgruvao se, a što je najgore razderao je dužinom hlače i bio kompletno "umuljan u blato". Kad život bljeska pred očima Prošlo je par sekundi i kao u nekom filmu očekivao je da će mu se iznad glave, tj. groba, nanizati čitav niz pitoresknih glava rodbine, prijatelja i poznanika, međutim, ništa se nije dogodilo. "Molim?", pomislio je. Kad je pauzom zaustavio čitav život koji mu je flešbekovima bljeksao pred očima (čak je neke scene i rewindao, kaže, pogotovo one seksualne tematike  ) i pridigao se, skužio je da apsolutno nitko nije skužio da ga nema. Čak mu je na sekundu pala na pamet genijalna ideja da bi se mogao izvući iz ovoga nekažnjeno. Međutim, pogled na vlastitu odjeću totalno ga je obeshrabrio. Kako god, da skratim priču, njegov očaj je tek krenuo jer je morao nekog zamoliti da mu pomogne izaći van, nije mogao sam izaći. A kako bi bilo neprilično da u pola ceremonije, koja se jasno čula, prekida s trivijalnim stvarima kao što su "može mi netko pomoći da izađem iz groba", odlučio je pričekati i, pazite sad, čak se i pomolio i prekrižio kako se ceremonija bližila kraju. Stoji u grobu i križa se  , o mila majko! Uglavnom, opet sam malo pretjerala s količinom pa sad neću imat vremena prepričati vam kraj u detalje, onak' kak je on meni pričao.. ubijala sam se od smijeha (opet koristim glagol "ubiti" jeste skužili kad je neka smrt/sahrana u pitanju uvijek pretjerano koristite fraze tipa "ubio sam se od smijeha" ili "bio sam mrtav-pijan", itd.). Kako je on pristojan i dosta introvertiran tip, tako je pokušao pristojnim glasom zazvati nekog, a kad je skužio da nitko ne čuje onda ga je stala hvatati panika pa je na kraju zaurlikao "u pooomoć!! u grobu sam!!". Uglavnom, kad su ostali skužili da se nešto događa, svi su stali zagledati u kojem se grobu događa neka radnja, a DiDi nije mogao locirati parcelu G-173-a, jer tim podatkom nije vladao. Stigli su, konačno, prvi zabezeknuti ljudi, grobari su bili u blizini, donijeli su neke ljestve, gospodin DiDi je izašao dostojanstveno van. Sretan kraj, samo malo zamazan.  Aj sad, stvarno moram završiti ovaj post! Drago mi je da imam i ja sad jednog koji je odletio u grob prije reda i iz njega se uspio izvući, što mi daje nade da je moguće pobijediti strah od smrti. Uglavnom, što sam htjela reći.. aha da.. ovo su mi dvije najdraže sahrane u životu.. Eto, ni sahrane ne moraju bit najgore na svijetu, iako bih se uvijek prije odlučila za koncept vječnoga života i De Nira kad guli ono tvrdo kuhano jaje.  P.S. E, da, zake ova gore slika.. pa, takvu smo gumu imali kod bake pa me podsjetila na djetinjstvo.. |