4 Džapanca u kukuljicama

Od onih sam koji je vole gledati, više nego slušati. Ne, nije da sad podilazim onim madonnamrscima ili nekim velikim glazbenim stručnjacima. Ne želim se pravdati zbog svog mišljenja, već ću vam pokušat kratko objasniti zašto ja tu ženu volim. Naime, ja zaista volim to što ona od svega pravi show. Zato je više volim gledati, a onda vam se već i njena glazba nekako podvuče pod kožu. Njeni su spotovi mala remek-djela. Ima mjesec dana kako sam skinula s mog omiljenog e-mula koncert od gđe Madonne iz 2001. (turneja Drowned World, snimka iz njenog rodnog Detroita). Jebemu, ima svega, i seksa i majčinstva i jako puno Japana, čak i jedan petominutni hentai crtić u pozadini, i punkera i fenomenalne scenografije i kostimografije i leta po pozornici (na desetak metara visine i 15-metara širine, koje ludilo, tehnički nevjerojatno dobro izvedeno) i feeenomenalne koreografije! Respect.

Ima jedna scena njih desetak plešu turbo žestoko (ona cijelo vrijeme i pjeva) i pred kraj pjesme vidiš frajera u pozadini totalno zadihan, naoko miran stoji naslonjen, ali prsa mu nenoromalno rade, zadihao se čovjek.. i onda vidiš ispred njega Madonnu, ona fakat mirna, nakon što su oboje radili istu koreografiju, žena (46) uz sve to i pjeva! Respect. U jednoj pjesmi (Paradise not for me, inače jedan od najjačih njenih spotova ever) nje nema na stageu, već četiri Džapanjerosa prvo vise u nekakvim kukuljicama (na slici zakukuljeni) desetak metara iznad stejdža pa se naglo oslobode kao iz te kukuljice, dolje okrenuti svi naglavačke. Džapanci su gotovo goli, imaju one male japanske krpice preko penisa, odostraga tange, kao one pelene što nose sumo-borci. Nabildani taman koliko treba! I izvode neke čudne kretnje u ritmu muzike u zraku dok ih polako spuštaju, a u pozadini ogroman ekran s tim njenim fenomenalnim spotom (na slici baš Madonina japanska glava).. To traje dobrih tri-četiri minute. (Inače, da ne mislite, ona nije dirala klitić u pozadini za to vrijeme, već se presvlačila za zanimljivu i napornu sljedeću točku.) To me pali - kad se netko trudi.

A šta joj ta ekipa plesača oko nje isto izvodi, koji profesionalci, boli koliko su dobri. Ima par scena koje sam gledala nebrojeno puta, da svaki detalj skužim. Volim gledat onaj The Wade Robson project na MTV-u, gdje se predstavljaju novi mladi plesači pa im on na licu mjesta zada neku zahtjevnu koreografiju (svaki put drukčija), a klinci to vrlo brzo i taaako dobro skidaju (igra se na ispadanje, tko bolji ide dalje). Pa, ja ne znam tko bi to mogao od naših s estrade izvesti. Gledam ove kojekakve Tihane Škrinjarić i slično.. pa to je koreografija SSSR-a iz ere Brežnjeva! Strašno i tužno. Ako već nemaš mašte, daj kradi s MTV-a. Ali ne, naši pjevačići ni to ne bi mogli. Mene plaši pojava na našoj estradi da netko može imati sluha i glasa, a da uopće nema ritma. Recimo, Vanna i ona Jynx su mi tu tipične, bar da ne mrdaju sisićima, da miruju i pjevaju, ali ne, one se još drmusaju izvan svakog ritma. Gledam ove naše pevaljke, majkumu, izađu na scenu pa im je vrhunac koreografije što su jaaako zažmirile u jednom napetom trenutku refrena. Tako mogu i ja pjevati. Ili blago dignu lijevu pray-the-lord ruku preko čela i očiju, u desnoj mikrofon i tako pola pjesme. Izražava svu svoju strast i energiju rukom preko očiju. Ili gledaju u neku nevidljivu točku jedno pola metra-metar iznad njihovih očiju. Pa nije sve u stavljanju umjetnih sisa i pumpanju usta. Na zapadu su davno prošla vremena kad ti je u jednoj ruci bio mikrofon, a drugom si češo jaja da nitko nije ni registrir'o! No, skrenulo me, opet me ponijelo.

10 najboljih Madonninih video-spotova


Justify my love (1990., režija Jean Baptiste Mondino)

Erotica (1992., režija Fabian Baron)

Rain (1993., režija Mark Romanek)

Fever (1993., režija Stephane Sednaoui)

Human nature(1994., režija Jean Baptiste Mondino)

Frozen (1998., režija Chris Cunningham)

Ray of Light (1998., režija Jonas Ackerlund)

Music (2000., režija Jonas Ackerlund)

Paradise not for me (2001., režija Dago Gonzales)

Die another day (2002., režija Traktor)

Love profusion (2003., režija Luc Besson)

Prijedlog večeri:
Please don’t call a doctor, ’cause there’s nothing wrong with me,
I just like things a little rough and you better not disagree.
’cause I don’t like a big softie, [no], I like someone mean and bossy,
Let me speak to you frankly, you better.. like..

Ima li ovdje još Madonna fanova?