Jessica Bolton - odluka

Ponovo nisam mogla spavati. Šetala sam po sobi lijevo,desno kad sam začula korake u hodniku. Brzo sam legla u krevet. Ako je to ravnateljica i ako me ulovi da ne spavam može biti gadno. Pokrila sam se dekom i čvrsto zaklopila oči praveći se da spavam.
Začula sam kako se vrata otvaraju. Umirila sam disanje laganim i sporim udisajima. Mislila sam kako će svake sekunde ravnateljica otići, no nije. Koraci koje sam slušala približavali su se mom krevetu sve brže i brže. To nije ravnateljica, pomislila sam. U to sam bila sigurna. Bila sam sigurna i u još nešto. Da taj netko mi se polako približava, a ja ne znam što želi niti što će mi učiniti.
Osjetila sam kako nečija ruka prolazi kroz moju kosu. Ponovo i ponovo. Neprimjetno sam otvorila jedno oko i pogledala ispred sebe. Ugledala sam Davidovo lice. Nije shvatio da znam da je to on. Ponovo sam zatvorila oči kako bi mislio da i dalje spavam. Prepustila sam se njegovim toplim rukama jer sam i dalje željela da ih provlači kroz moju kosu. U tom trenutku, a i u svakom drugom, kada bi bio kraj mene osjećala bih se sigurno. Kao da mi nitko ne može nauditi. Niti jedna osoba, niti jedna stvar, niti jedna riječ. Ubrzo sam osjetila njegov dlan na mojem licu, a nedugo nakon toga i njegove tople usne. Krajičkom oka tražila sam njegovo lice po sobi, ali nije ga bilo.
„ JESS!!!“ viknula je Dianne. „ U cijeloj školskoj godini samo jedanput si se probudila na vrijeme.“
Lice mi je od srama poprimilo crvenu boju. Rekla je istinu.
„ Mora da je bio dobar san...“ Nastavila je.
Obje smo se nasmijale. Ona je dobro znala koga sam sanjala.
„ Pričaš u snu....“ Dodala je Dianne i povukla me za ruku.
„ Još 5 minuta, molim te.“ Preklinjala sam čvrsto se držeći za krevet.
„ Moramo u kazalište. Danas je predstava za kraj školske godine.“
„ Koliko je sati?“ Upitala sam trčeći po sobi.
„ 11 i 50.... Zašto?“
Primila sam se rukama za glavu. Imam još 10 minuta da dođem do školskog krova.
„ Dianne, pokrivaj me.“
Dianne me zbunjeno pogledala.
„ Molim te, važno je.“
Nije postavljala nikakva pitanja. Samo je kimnula glavom. Poljubila sam je u obraz u znak zahvalnosti i trčećim korakom krenula prema školskom krovu. Mjestu na kojem sam se trabala naći s Davidom.


„ Hej, kamo ćeš?“ Uhvatila me Alyson za ruku.
„ Tebe se to ne tiče.“
„ Trebaš u kazalište.“ Započela je. „ Odbacila sam ulogu, ti glumiš za 10 minuta.“
„ Ne mogu. David me čeka.“
„ Znam.“
„ Kako znaš?“
„ Ja sve znam. I zidovi ovdje imaju uši, a sad idi.“
„ NE IDEM!“ viknula sam.
„ Slušaj, ja ne mogu glumiti jer nisam noćas nosila sretne čarape i znam da će zbog toga nešto poći po zlu. S najmanjom voljom ti prepuštam ulogu. Budi sretna da si ju dobila. A za Davida ne brini. Ja ću mu reći da te čeka nakon predstave.“ Kimnula je glavom.
„ Znam da nećeš.“ Prekrižila sam ruke na prsima.
„ Gle, iako sam zaljubljena u njega, želim da bude sretan. Pa makar s tobom.“
„ Ne može. Nazvat ću ga nakon predstave.“
Nisam više željela razgovarati s njom. Svaki puta sam nakon razgovora živčana, a to mi je sada najmanje trebalo. Trebala sam se smiriti i pripremiti za važan dio u mom životu. NA predstavu dolaze i skauti iz Julliarda. Pokažem li se dovoljno dobrom, možda osvojim i stipendiju za fakultet.
Otišla sam iza pozornice kako bih se presvukla i našminkala. Čula sam u daljini kako publika postaje sve glasnija. Dolazilo je sve više ljudi. Bilo mi je žao što moji najbliži nisu sa mnom u ovom trenutku, ali znala sam da su i dalje moja podrška. Bez obzira na to što se nalaze na drugom kraju Amerike.
Začuo se veliki pljesak i zastori pozornice su se odmakli. Ugledala sam stampedo od ljudi i na trenutak zaboravila tekst. Lagano, neprimjetno sam odmahnula glavom i započela prvu rečenicu svoje prve predstave u životu.



Za to vrijeme na školskom krovu:
„ David, imam poruku od Jessice.“
David se okrenuo prema Alyson.
„ Neće doći, zar ne?“ upitao je tužnim glasom.
Alyson je lagano odmahnula glavom.
„ Ne. Upravo su joj ponudili da umjesto mene glumi u predstavi što je ona s vesljem prihvatila. Prije nego li je otišla, zamolila me da ti kažem da nije ni mislila doći. Želi te zaboraviti.“
„ Znači, moram se držati dogovora. Reci joj da je neću zvati, neću se javljati niti ću joj smetati.“
Alyson se približila Davidu.
„ Od sada imaš mene. Ja sam uvijek tu. Mogu ti pomoći.“ Prošla je svojim dlanom po njegovom licu.
„ Alyson, gubi se!“ rekao je David pokazujući prema stepenicama.
„ Ali...“ Zaustila je Alyson.
„ Kako ne shvaćaš? Ti nisi Jessica. Ti nisi osoba s kojom želim biti.“ Prekinuo ju je David. „ Idi.“
Alyson je spustila glavu i krenula prema stepenicama.



Predstava je uspješno završila. Naklonila sam se par puta publici zajedno s kolegama koji su glumili u predstavi, ali i svima koji su osmišljavali scene i koreografiju.
Pljesak je odzvanjao gledalištem. Još jednom sam se nasmiješila i naklonila te sam sišla s pozornice. Sva trema koja se pojavila prije nastupa nestala je. Umjesto nje pojavio se novi osjećaj. Osjećaj ponavljanja. U tom trenutku žarko sam željela sve ponoviti.
Pogled mi je skrenuo prema izlazu iz kazališta. Ugledala sam Davida. Njegove oči više nisu sjale kao prije. Bile su pune tuge, bez sjaja. Nisam znala što se dogodilo. Dozivala sam ga par puta kako bih mu ispričala što se dogodilo, ali nije se obazirao.
Tada sam shvatila da se drži dogovora. Nisam došla na određeno mjesto. Neće me zvati, niti mi se približiti. Trebala sam ukloniti tu sumnju. Možda me nije čuo. Uzela sam mobitel u ruke i utipkala njegov broj. Zazvonilo je jednom. Dvaput. Triput. Ništa. Nije se želio javiti. On se stvarno drži dogovora.
Obrisala sam suze koje su mi potekle niz lice i krenula sam sam u sobi spremati stvari za polazak u zračnu luku.

Nisam imala volje lijepo slagati stvari. Samo sam ih nabacivala u kovčeg. Dianne me par puta upitala što mi je, ali ja sam joj tek sedmi puta rekla što se zapravo dogodilo. Rekla je da će ona razgovarati s Davidom, no ja nisam to željela. Ispalo bi da sam nesposobna i da sam kukavica. Možda je bolje da se ovako raziđemo. Bit će mi manje teško ako se neću morati opraštati s njim na aerodromu.
Nakon dugog pakiranja, napokon sam zatvorila kovčeg i stavila ga kraj kreveta. Sutra, nakon punih 10 mjeseci, vraćam se kući. Vraćam se u New York.

Žao mi je što nisam stavila prije novi post... Počela je škola i nemam baš toliko vremena za pisanje (makar pišem ja to pod satom...hehe ...).. Bila sam ovih dana po dućanima i kupovala ja svašta za školu, ali to ćemo u drugom postu... Za slijedeći post nisam sigurna kad će biti... vjerovatno između petka i nedjelje, ali možda i prije.... INSPIRATION, please come back!!!! ... e to, to je to... Svima želim sreću u školi.... (Ljudi, potrebna nam je... pogotovo srednjoj.... ) Kommajte puno... kissam

9 MJESECI KASNIJE


Ni sama nisam mogla vjerovati kako je vrijeme brzo prošlo. Kao da je jednostavno proletjelo. Proletjelo brzinom svjetlosti.
Skoro se ništa nije promijenilo. Alyson je ostala u školi bez ikakve kazne, a David i ja smo još uvijek bili zajedno. 9 mjeseci. Broj me šokirao. Nikada nisam mogla zamisliti da ću biti s njim, a kamoli toliko dugo. Zajedno smo odlazili na njegova snimanja, na premijere, u kino. Svaku slobodnu minutu provela sam s njim. Jedan dio zimskih praznika proveli smo u Austriji na skijanju sa Kelly, Johnom, Dianne i Mikeom. Diannim dečkom kojeg je upoznala mjesec dana prije putovanja. Drugi dio, Novu godinu, proslavili smo u Francuskoj. Pariz, Eiffelov toranj, vatromet, šampanjac. Slika koju je doista teško opisati. Nešto prelijepo. Nešto za što se ne mogu koristiti riječi.
Često sam razgovarala s roditeljima, Jane i Cath. Puno vremena smo potrošili na razgovor. Jane je odlučila zadržati Henrya. Čini se da se ovog puta doista zaljubila. Iskreno. Cath je još par puta izašla sa Benom, a kod kuće nije bilo nekih novosti.
Profesori su postajali sve bolji prema meni. Većinom jer se otkrila istina. Jer sam vratila svoj ugled. Uz to, naporno sam radila. Učila sam, radila različite projekte. Čak sam i napisala par dijelova za školsku predstavu do koje je ostalo samo 2 dana.

***
Prstima sam protrljala oči i pogledala prema prozoru. Vani je još uvijek bio mrak. Zvijezda nije bilo, osim jedne. Sjevernjače. Blizu nje bio je i pun mjesec. Tada sam shvatila zašto ne spavam. Puni mjesec u meni budi jezu. Kao mala nikad nisam voljela priče o vukodlacima. I dan danas ih mrzim. Ako uopće postoje.
Začula sam zavijanje u šumi. Ravnateljica je rekla kako ima par vukova, ali ne mogu do internata. Trgla sam se iz misli i iskočila iz kreveta. Pogledala sam prema budilici koju su mi poklonile Jane i Cath. Pokazivala je 3:15.
Nisam znala što da radim. Spavati nisam mogla, a nije bilo nikoga s kim bi mogla ubiti ovo dosadno vrijeme. Uzela sam ogrtač s ruba kreveta te ga navukla na sebe. Obula sam papuče i izašla iz sobe.
Krenula sam u kuhinju. Otvorila sam hladnjak te nalila hladnu vodu iz vrča u čašu. Sjela sam za šank i gledala u sat. Prošlo je samo 5 minuta. Poželjela sam imati neke moći. Moći kojima mogu ubrzati vrijeme.
„ Ne možeš spavati?“
Ugledala sam Dianne kraj sebe.
Odmahnula sam glavom.
„ Ne. Pun mjesec je.“
„ Znam da nije samo to u pitanju.“
Ugrizla sam se za usnu.
„ Odlazim za 3 dana.“
„ Teško ti je?“
„ Da. I zbog toga ne mogu spavati. Ne želim otići. Opet.“
Dianne me zbunjeno pogledala.
Sjetila sam se dana kad sam morala otići iz New Yorka. Ostaviti prijatelje i dečka. Sad se to ponovo događa. Deja vu. Imala sam osjećaj kao da netko ne želi da budem sretna.
„ Duga priča.“ Odmahnula sam rukom i ustala se sa stolice.
„ Idem u sobu. Ideš sa mnom?“ upitala sam je.
„ Ne. Ostat ću još malo.“
Potvrdno sam kimnula glavom te krenula u sobu.

Jutro je bilo oblačno. Sunce su prekrivali veliki, sivi oblaci. Zavjese su vijorile dosta jako zbog vjetra koji je puhao.
Ustala sam se iz kreveta i zatvorila prozor. Vjetar je donosio hladnoću u sobu iako je bio lipanj. Pogledala sam prema dolje i vidjela nekoliko učenika koji su napuštali internat i hodali prema školi.
Nasmješila sam se. Ja sam prošli tjedan završila sa svim testovima i ispitivanjima. Ovog tjedna jedino sam se trebala pojavljivati na satu. Nisu mi trebale knjige.
Otišla sam do kupaonice. Oprala sam zube, stavila šminku i obukla uniformu. Dianne je još uvijek spavala. Inače ona mene budi, ali čini se da je ovog puta situacija bila malčice izmjenjena. Prvih 5 minuta je samo gunđala i preokretala se u krevetu. Kad sam joj zaprijetila da ću je politi vodom, napokon se ustala. Pričekala sam je još nekoliko minuta da se spremi i zajedno samo krenule u razred.
Zadnjih 6 školskih sati u razredu. Zadnji sat englskog, povijesti, matematike, etike, književnosti i tjelesnog.
Gledala sam po razredu kako neki učenici još uvijek prepisuju sve s ploče. To im i treba kad padaju predmete. Popravni ispiti su se odžavali tjedan dana nakon završetka škole. Kad je zazvonilo zvono za kraj zadnjeg sata ove školske godine, svi su s veseljem napustili učionicu. Gotova je škola. Za neke samo jedna godina, a za mene, gotova je srednja. Slijedeće zvono za kraj sata čut ću na fakultetetu. Sjetila sam se prvog dana kada sam stigla u prvi razred srednje škole. Sjedila sam sama, a na kraju dana sam upoznala Jane i Cath. Odmah smo se složile i postale najbolje prijateljice.

Sjela sam na klupicu ispred internata. Čekala sam Davida. Trebao je stići svakog časa.
„ Oprosti što kasnim.“
„ Nema veze. I ja sam tek sad stigla.“
Približila sam se njegovom toplom licu i poljubila ga.
„ Davide, moramo razgovarati.“
Duboko sam udahnula.
„ Ne znaš kako mi je ovo teško.“ Započela sam nakon produljene tišine. „ Mislim da trebamo prekinuti.“ Pokrila sam lice dlanovima.
„ Zašto?“ upitao je tužnim glasom.
„ Odlazim za 3 dana. Odlazim na drugi kraj Amerike. Kad odem vjerovatno te više neću nikada vidjeti. Novaca nemam da plaćam avionsku kartu. A ti si jako zauzet. Pogotov sad. Snimaš dva filma odjednom. Teško ćeš naći vremena da dođeš.Uz to, New York i L.A. nisu susjedni gradovi.“
Posegnula sam rukama iza svog vrata. Otkopčala sam lančić koji mi je darovao David za Novu godinu. Košarica napravljena od bijelog zlata i u njoj prekrasan dijamant.
„ Uzmi ovo.“ Stavila sam lančič u njegov dlan. „ Da me sjetiš ponekad.“
Zatvorio je ruku i čvrsto ga stisnuo.
„ Znači, gotovo je?“ upitao je slabašnim glasom.
Potvrdno sam kimula glavom.
„ Čekaj.“ Uhvatio me za ruku prije nego li sam otišla. „ Može jedna molba?“ nastavio je.
„ Naravno.“
„ Sutra u podne dođi na naše mjesto. Ako dođeš znat ću da si me voljela i da ti je stvarno bilo teško učiniti ovo. Ako ne dođeš, shvatit ću to kao ne i više ti neću smetati. Ostavit ću te da uživaš u životu. Neću te zvati niti se pojaviti kraj tebe da ti ne bude još teže.“
Pogledala sam ga u oči, nasmiješila se i krenula u sobu.

Ovo poglavlje će biti u dijelovima, ali nisam sigurna u koliko. Dva sigurno, ali može se dogoditi da bude u tri dijela. Sve ovisi o mojoj inspiraciji.... kissam