ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Rijeènik Hrvatskog jezika hiponodriju definira kao: sklonost umišljanju bolesti.

Hipohondrija je oblik somatoformnog psihièkog poremeæaja koji u oboljelog izaziva osjeæaj da boluje od jedne ili mnoštva tjelesnih bolesti. Takvi bolesnici sasvim normalne i uobièajene tjelesne podražaje, kojima veæina ostalih ljudi ne posveæuje preveliku pozornost i prelazi preko njih potpuno nezainteresirano, tumaèe kao nenormalne,
ugrožavajuæe, opasne pa èak i kobne za njihovo zdravlje. To izaziva veliko, a s vremenom izrazito veliko psihièko optereæenje, intenzivan hipohondrijski strah. Bolest je obièno locirana na jedan ili dva organa, daleko rjeðe na cijeli niz organa ili organske sustave.

Povijesno gledajuæi bolest je bila poznata još u doba grèke medicine, te je opisuje i Hipokrat. Od tog doba pa sve do poèetka 19. stoljeæa vjerovalo se da je bolest smještena ispod rebrenih lukova (hipohondrium),odakle joj potjeèe i ime koje je zadržano do danas.

Sama bolest nema neke uzroèno posljediène veze sa spomenutim anatomskim smještajem. Zapravo je jedina veza što bolesnici obièno bolest smještaju u organe koji se tu nalaze. Hipohondrija je tijekom povijesti gotovo uvijek povezivana s nekom drugom bolešæu, depresijom ili konverzivnom neurozom (histerijom). Poznati beèki psihijatar, osnivaè psihoanalize, Sigmund Freud hipohondriji je dao samostalnost u uzroèno posljediènom smislu i smatrao je tzv. aktualnom neurozom. Janet je umjesto hipohondrije uopæeno govorio o psihasteniji, a Krepelin o neurasteniji, dok je Bleurer hipohondriju opisivao kao karakternu crtu. Nemamo valjanih i egzaktnih podataka koliko ljudi boluje od te bolesti, no opæenito, prema klinièkim zapažanjima, smatra se da poremeæaj koji zovemo hipohondrija nije rijedak. Problem je i u tome što bolesnici rijetko dolaze u psihijatarsku ordinaciju ili dolaze tek nakon mnogih, èesto nepotrebnih i skupih pretraga, koje ne pokazuju patološka odstupanja. Smatra se da nastanku hipohondrije pogoduju organske bolesti u obitelji (posebno bližih èlanova) ili u samih bolesnika, neprestana izloženost raznim manjim ili veæim stresovima u obitelji ili na radnom mjestu, a posebno ako život obiluje neuspjesima.

Za razliku od mnogih drugih bolesti, hipohondrija podjednako zahvaæa oba spola. Najèešæe zapoèinje u doba puberteta i adolescencije, no “razbukta“ se u muškaraca u èetrdesetima, a u žena u pedesetim godinama života. Kako nastaje bolest, u potpunosti nije jasno, ali zapažamo da u klinièkoj slici bolesti uz veæ spomenute èimbenike važnu ulogu ima struktura osobnosti te konstitucija oboljelog. U istoj se obitelji nalazi i po nekoliko osoba s ovom bolešæu, a znatno je naglašena povezanost oèeva (hipohondara) i njegove djece.

Od hipohondrije èešæe obolijevaju vrlo osjetljive i tankoæutne osobe koje su velikim dijelom usmjerene na svoje tijelo i svakodnevno prate i zapažaju i najmanju promjenu na njemu. Pasivne, egocentriène, emocionalno nezrele, èesto tvrdoglave osobe takoðer su sklonije obolijevaju od ove bolesti.

Osobe koje boluju od hipohondrije nemaju dovoljno razvijenu “internu“ kontrolu obrade informacija koje neselekcionirane dolaze do svijesti, pa svaku sitnicu svjesno doživljavaju, a to ih onda uznemiruje.

Neka shvaæanja objašnjavaju hipohondriju frustriranom željom za više ljubavi i pažnje, koje im nedostaju ili su im manjkale tijekom dotadašnjeg života. Ako nemamo vanjske ljubavi moramo je nadoknaditi unutarnjom ljubavi samoga prema sebi. Takav sustav tada dopušta oboljelom da veliku pa èak i svu pozornost usmjerava prema sebi i svojim organima te da ih unedogled analizira. U toj analizi uvijek se naðe jedna ili više nepoznanica koje onda plaše “jer ako ne znam ili lijeènici ne znaju uzrok mojim problemima to je onda sigurno nešto loše“. To razmišljanje potkrepljuje i èinjenica da mnogi pacijenti doðu s jasnijim simptomima tek nakon nekoga društvenoga ili profesionalnog neuspjeha, neuspjeloga braka, odlaska djece zbog školovanja ili nakon što osnuju
svoju obitelj. U svakom tom sluèaju rijeè je o nekoj vrsti “gubitka“ i uskraæivanja ljubavi.

Klinièka slika hipohondrije

Normalno je i nužno brinuti se o svom zdravlju, unaprjeðivati ga, stvarati preduvjete za što dulju dobru tjelesnu i psihièku kondiciju. Zbog toga veæina ljudi potraži lijeènièku pomoæ kad osjete neku smetnju ili poremeæaj. Veæ sam dolazak lijeèniku za veliku veæinu pacijenata djeluje blagotvorno. Tome se pridružuje umirujuæi i pozitivni stav lijeènika, pa veæina odlazi kuæi zadovoljna sobom i svojim lijeènikom. Ipak, unatoè uvjeravanju lijeènika, oko 10% osoba nije baš sasvim zadovoljno onim što im je reèeno. Oni i dalje imaju neodreðene tjelesne smetnje, pojaèava im se strah, a to potièe sumnju da im nije postavljena “prava“ dijagnoza, da nisu uèinjene sve pretrage koje su danas na raspolaganju. Tada za oboljelog od hipohondrije zapoèinje još veæa patnja. Bolesnik smatra da boluje od neke organske bolesti ili nekoliko njih, sam traži moguæa rješenja po raznim èasopisima, Internetu, od prijatelja. Odnosno, èesto svoje simptome povezuje s nekom osobom koja je imala sliène tegobe “ali njoj su našli od èega boluje“. Nakon nekog vremena, kada lijeènik jasno upozori na besmislenost daljnjih pretraga, pogotovo ako je rijeè o tzv. invanzivnim pretragama, te ih konaèno pacijentu uskrati, poèinju “muke“ za odabranog lijeènika. Do tada dobar lijeènik “postaje“ loš, a hipohondar svoja uvjerenja uporno prenosi drugim pacijentima što cijelu situaciju dodatno komplicira.

No, vratimo se mi našem pacijentu. On odlazi od jedne do druge ordinacije, od jedne “dijagnostike” do druge, traži pomoæ u alternativnom lijeèenju, no najgore je kad bude uhvaæen u mrežu razlièitih "nadrilijeènika", èesto šarlatana koji sve znaju, objašnjavaju mu uzroke, najèešæe blateæi struènjake. Na kraju našem pacijentu, i nakon prolaznih i rijetkih poboljšanja ovim lijeèenjem, ipak nije dobro i on se ponovno vraæa u okrilje medicine.

Kako se može dijagnosticirati hipohondrija?

Najprije, oboljeli je stalno i èvrsto uvjeren da boluje od neke ili nekih odreðenih tjelesnih bolesti, što potkrepljuje tipiènim simptomima koje nažalost nije moguæe potvrditi raznim dijagnostièkim metodama. Veliku ulogu u tome ima osjet boli koji je u takvih bolesnika izrazito prenaglašen, pa mogu i na manji dodir u bolnom podruèju poèeti jaukati i previjati se. To nije gluma nego oni uistinu “osjeæaju“ da ih boli. Uz to, oboljeli svjesno, èesto ljutito i agresivno odbija savjet svog lijeènika i njegovo struèno uvjerenje temeljeno na dokazima kako nije rijeè o tjelesnoj bolesti.
Zanimljivo je da bolesnik koji boluje od hipohondrije gotovo nikad ne osjeæa strah od ludila, gubitka kontrole i lijeèenja na psihijatrijskim odjelima što je inaèe dosta èest simptom u nekih drugih poremeæaja.

Problem nam mogu biti bolesti koje su po nekim simptomima sliène hipohondriji. Dok pacijenti s opæim somatiziranim poremeæajem imaju neodreðene tjelesne simptome, hipohondar je èvrsto uvjeren da boluje od somatske (tjelesne) bolesti. Kao što je veæ i spomenuto, hipohondrija je podjednako bolest muškaraca i žena dok je somatizirajuæi poremeæaj èešæe bolest žena. U depresije najprije dolazi do razvoja bolesti, a tek potom razvijaju se tjelesni simptomi, dok je u hipohondrije obratno.

Pri opæem anksioznom poremeæaju, paniènom poremeæaju, socijalnoj fobiji i drugim fobijama dominiraju simptomi anksioznosti, straha od gubitka kontrole, jedan opæi i ukupni tjelesni nemir, a u hipohondrije mogu postojati ti simptomi kao prateæi i uglavnom marginalni. Ipak, spomenuti poremeæaji imaju brojne tjelesne smetnje hipohondriènog karaktera, ali za razliku od hipohondara, kada se iskljuèi organski uzrok, ovi pacijenti prihvaæaju èinjenicu da je njihova bolest psihogene naravi i tako je lijeèe.

U shizofrenije i psihotiène depresije mogu biti hipohondrijske “fiksacije“ na tjelesne organe, no sumanutost poremeæaja ubrzo razjašnjava situaciju.

Tijek, prognoza i lijeèenje hipohondrije

Klinièki tijek hipohondrije u pravilu je kronièan i dugotrajan. U manjeg broja bolesnika simptomi mogu oscilirati pa imaju stanja poboljšanja i umanjenja simptoma iza èega opet dolazi stanje bolesti u punom obujmu. Veæina takvih bolesnika s vremenom postaje radno nesposobna, a socijalno otežano funkcionira.

Posebno je nepovoljna prognoza u onih pacijenata koji zbog bolesti maksimalno mijenjaju svoj stil života i sve podreðuju bolesti. Nerijetko su ti bolesnici vezani èak i uz neprestano ležanje u krevetu, što vodi k brojnim drugim
problemima i komplikacijama i oboljelog i cijele obitelji. Neprestano, svakome tko doðe u kuæu bolesnik prièa samo o svojim tegobama, bolestima, o nepravdi koja mu je nanijeta, o nestruènosti lijeènika, a da niti jednog trenutka ne postavlja pitanje: “A koja je moja uloga u svemu tome, kako ja pridonosim svojoj bolesti?“.

Lijeèenje hipohondrije je dugo, kompleksno, èesto “teško“ za pacijenta, ali i za lijeènika. Potrebno je izraditi odgovarajuæi, za svakog pojedinca posebni i specifièni, plan lijeèenja.
Nužno je izgraditi povjerenje izmeðu pacijenta i lijeènika. Uz razne oblike psihodinamskog lijeèenja, tehnika opuštanja, bihevioralne terapije, primjenjuju se i lijekovi tzv. psihofarmaci.

I na kraju, ako pacijent boluje od hipohondrije, on ima “pravo“ oboljeti od bilo koje tjelesne bolesti baš kao i svi drugi ljudi. To ni lijeènik, a niti pacijent ne smiju nikada smetnuti s uma.

Izvor: zdrav-zivot.com.hr | dr. Zlatko Crkvenèiæ, dr. med. spec. psihijatrije, Zabok