ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Hajde da u par rijeèi pokušam opisati kako je kod mene sve krenulo nizbrdo, od prvog paniènog napada, preko razvoja izbjegavajuæih ponašanja, pa sve do puta natrag, koji još nije gotov.

Prvi panièni napad (koliko se sjeæam) doživjela sam davne 1997. godine, u tramvaju iduæi na posao. To je bio period gdje sam, na prvom poslu, bila svakodnevno maltretirana, a u prethodnoj godini sam se uspjela udati, roditi i rastati. Dakle, stresno, u svakom pogledu.

1.
Tako sam poèela najprije izbjegavati raskrižje na kojem se to dogodilo.
2.
Slijedeæe što sam poèela izbjegavati bili su tramvaji (iz razumljivog gore navedenog razloga.
3.
Zatim sam s križanja i tramvaja strah nesvjesno proširila i na autobuse i ostala sredstva javnog prijevoza.
Posljedièno tome (a nisam još imala vozaèku), spiskala sam gomilu para na taxi.
4.
Slijedeæe èega sam se poèela bojati postalo je samostalno kretanje po gradu, a potom i ostanak u uredu.
Poèela sam se kljukati sredstvima za smirenje koja sam od lijeènika opæe prakse dobivala bez pitanja.
5.
Na kraju se moj strah proširio do te mjere da se više nisam usudila niti izlaziti iz stana, osim pod ogromnom dozom sredstava za smirenje. Bauljala sam po hodniku u firmi, polusvjesna dogaðanja oko sebe.
Uslijed nekih reorganizacijskih razloga, sredinom 1999. godine (uf, pa puno sam i izdržala, i to bez bolovanja!) kao jedan od zadnjepridošlih radnika dobivam i otkaz.

Nije li logièna posljedica svega toga bila depresija? Naravno.
Strah je postao opæi, tablete se gomilale, a ja doma, bez prebite pare.

I 'ajde nekako se odluèim posjetiti psihijatra, tamo negdje nedugo prije otkaza. Da mi Amyzol i uspijem se riješiti tabletomanije, koja mi je tada dijagnosticirana (uz depresiju i panièni poremeæaj).
Nakon kratkog perioda uzimanja Amyzola, prešli smo na Prozac + Xanax po potrebi i tada sam malo živnula i pokrenula se, 2000.g. se ponovno zaposlila i napravila najveæu grešku koju sam mogla - prestala sam odlaziti na psihoterapije. Lijekove sam i dalje uzimala, u istoj dozi, sve negdje do 2006. godine, kada sam kod bake ponovno doživjela panièni napad unatoè lijekovima.

E, tada sam donijela èvrstu odluku o ozbiljnom lijeèenju. Èak sam tri mjeseca svakodnevno odlazila na grupne terapije u dnevnu bolnicu i - to je bilo nešto najbolje što sam napravila! Bilo je fenomenalno: shvatila sam da postoje i drugi problemi, osim mojih, postala sam svjesna nekih svojih pogrešaka (poput izbjegavajuæeg ponašanja i sl.) i tu sam "krenula". Psihologica mi je tada rekla da æe mi možda biti potrebno i 5 godina psihoterapije, no izbor je na meni: ili cijeli život proživjeti jadno, ili 5 godina posjeæivati psihijatra i ostatak života provesti kvalitetno i s užitkom. Tada mi je to zvuèalo stravnièno, no danas... pa prošlo je skoro 3 godine i još sam živa, dakle - nije me ubilo veæ ojaèalo.
Naravno, morala sam promijeniti nekolicinu antidepesiva dok nismo otkrili "onaj pravi" (iako niti taj nije pravi, jer pravoga nema, ukoliko nema psihoterapije i trajne promjene u ponašanju, naèinu razmišljanja i stavovima).

Bila sam presretna kad sam u jesen 2005. bez ikakvih teškoæa provela sama dva dana u Beèu i potom se vlakom vratila kuæi - sama u kupeu, 8 sati trnduckanja. Zvuèi užasno, ali ja sam sa svakim kilometrom bila bliže kuæi ali isto tako i dalje od bolesti. Poslije toga uslijedila je i vožnjica busom od željeznièke postaje do kuæe, u kojoj sam uživala kao nikad - sretna i ponosna na sebe što sam izdržala cijeli taj put. Cvjetala sam od sreæe!

I dan danas dogodi mi se da posrnem, osjetim nekakav glupi i neopravdani strah, ali danas sam svjesna toga i borim se s njime nekim novim snagama, nekim ljepši mislima, naprosto se razljutim na njega (strah) i otjeram ga od sebe. Ponekad ga i tiho opsujem. U veæini sluèajeva pali!
Ono što želim iz sveg srca, ponajprije da nitko nikada ne upadne toliko duboko koliko sam bila ja upala, a zatim da i svi vi koji ste tek na poèetku puta ili ste ga veæ dijelom prevalili, imate vjeru u sebe i vjeru u ljude koji vam žele pomoæi. Ne mora to nužno biti vaša obitelj - upravo je obitelj ta koja, u silnoj želji da pomogne, nanese najviše štete. To može biti vaš prijatelj(-ica), lijeènik, struèna literatura, dnevnik, blog... pa èak i ovaj forum.

Eto, osjetila sam se malo lijenom u posljednje vrijeme pa sam ovim postom željela to nadoknaditi. Nadam se da sam uspjela.

Pusa svima i drž'te se! Jer vi to možete!

Ovaj post objavljen je takoðer i na forumu Psihijatrija, gdje možete pronaæi još mnoštvo sliènih iskustava, ali i korisnih savjeta.
http://psihijatrija.forumhr.com/sos-poziv-u-pomo-f5/sos-admin-reni-kronina-anksioznost-t411.htm#1947

Renèi