ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Dobrodosli na blog jedne prosjecne tridesetjednogodisnje 'panicarke', vjecito anksiozne i zabrinute.

STO JE TO PANICNI NAPAD
Panicni napad obicno ima tri vazna oblika:
1. sastoji se od intenzivnog osjecaja straha i tjeskobe;
2. obicno dolazi naglo i
3. obicno traje relativno kratko vrijeme.

Paniku obicno prati osjecaj da ce se dogoditi nesto uzasno. Mozete misliti da cete umrijeti, poludjeti, napraviti budalu od sebe ili nesto drugo... toliko je razlicitih strahova, koliko i ljudi koji imaju napade panike. Za neke ljude panika dolazi iz "vedra neba". Drugim rijecima, napad panike je potpuno neocekivan i izgleda da nije nicim izazvan. Kod nekih opet ljudi moguce je prepoznati odredjene situacije u kojima se napad obicno desava.
Napadi panike vrlo su cesti i uobicajeni i nisu znak ozbiljne mentalne bolesti. Poznato je da jedna od deset osoba na svijetu ima barem jedan napad panike u zivotu. Mnogi ljudi imaju panicne napade neko vrijeme, ali onda ti napadi nestanu. Drugim ljudima to moze stvarati probleme dulje vrijeme. Mnogi ljudi cekaju godinama prije negoli kazu ikome ili potraze profesionalnu pomoc, dok neki nikada uopce niti ne potraze pomoc.

Moj prvi napad panike dogodio je jos 1998. godine, i otada do danas (2006.) se uporno borim s anksioznoscu. Ima boljih i losijih razdoblja... No vec dugo nije bilo odlicnog. Ali jos uvijek mu se nadam!

Ovaj blog zamisljen je kao izvor informacija za one slicne meni, dakle sa sifrom dijagnoze F.nešto. Naime, sama sam morala pretraziti stotine web stranica da bih dosla do nekih konkretnih informacija - ovdje cu stoga pokusati objediniti sto vise korisnih podataka.

Naravno, dosla sam i do zakljucka da zapravo osim tu i tamo kojeg prastarog foruma s tek nekolicinom postova zapravo i nema nikakvog prostora (niti virtualnog, a kamoli realnog) za okupljanje ljudi sa slicnim poteskocama, osim mozda u bolnicama... A tko voli bolnice?

Na sam pregled odnosno prvi termin kod psihijatra (koji vam moze koliko-toliko pomoci, za razliku od lijecnika opce prakse) ceka se kod nas tjednima pa cak i mjesecima. Nitko ne razmislja o tome da u medjuvremenu moramo prezivjeti i izdrzati jos mnogo patnje, najcesce sami sa sobom uslijed nerazumijevanja okoline. Mnogi od nas su i u radnom odnosu a maksimalno dozvoljeno trajanje bolovanja istekne cak i prije nego sto uspijemo dobiti termin kod psihijatra, a kamoli zapocnemo s lijecenjem. Komisija od koje naivno ocekujete produljenje bolovanja barem do prvih pozitivnih rezultata lijecenja tu cinjenicu najcesce ne uvazava. U medjuvremenu preostaje nam samo trpjeti panicne napade, nesvjestice i povracanja te u tom roku razviti i anksiozni poremecaj uslijed nepravodobnog zapocinjanja lijecenja panicnog poremecaja. A uslijed spomenute nesposobnosti normalnog funkcioniranja, a cesto i izlazaka iz kuce razvijamo i depresiju - i sama sam se osobno nasla u takvoj situaciji kada vam se otkaz cini najsretnijim rjesenjem, barem dok ne ozdravite. E, tu opet dolazi u pitanje egzistencija, sto opet izaziva depresivno raspolozenje. Krug se zatvara i padamo sve dublje.

Razmisljanje koje mi se stalno namece je slijedece:
1. Kod privatnih specijalista - psihijatara termini se dobivaju u relativno kratkom roku, no prilicno su skupi i vecina prosjecnih 'panicara' ne moze si priustiti njihove usluge.
2. Vecina ljudi s panicnim atakama ujedno pate i od agorafobije i boje se udaljavati od kuce, pa tako i otici do psihijatra cija je privatna ordinacija najcesce negdje u centru grada. Dakle, oni moraju uloziti nadljudske napore da uopce fizicki dodju do ordinacije.
3. Pitanje:
zasto se ne bismo udruzili i zajednicki angazirali (i platili) istog tog privatnika da dodje 'na nase podrucje' odnosno u nas kvart i pomogne nam u vidu grupne terapije ili barem zajednice za potporu? Mozda i na otvorenom prostoru, za one koji pate i od klaustrofobije? Na kraju krajeva, placamo ga i imamo pravo odrediti vrijeme i mjesto (naravno, uz dogovor).