Kontemplacije mog poremecenog uma
subota, 26.01.2008.
Tok svijesti, odlomak 2 minute :)
muha plazi po ogledalu
deterministicki kaos tsunami
borilacka vještina iz japana
didaskalije gradevinska skela na vratima
štale govedo izmasakrirano nehrdajuci celik hladno
žilet krvavi podsjetnik na neka prosla vremena
manicna depresija dolazak u Inferno mamurluk
premalo krvi u alkoholu strganost
grebanje do krvi otvorene rane
amputacija udova
nakaza Joker Paklena naranca mlijeko casa napola puna
Candide nebo trava nebo nebo nebo
konvergentni limesi neodredeno moj um nicija zemlja
filozofija orgijanje mudrosti .....
(no worry, bit ce uskoro neki pametan tekst, ovo stavih da mi blog ne bude prazan 
)
srijeda, 16.01.2008.
Kritika svega, pt.II
Da, ima još 
Tema danasnje rasprave - sreća. Kada se radi o sreći, svi se ponašamo kao razmažena Sizifova djeca koja misle da im za sreću treba puno, najčesće ono materijalno.
I nikada nije dosta.
Kronično nam nedostaje poticaja da tražimo sitna zadovoljstva - kao npr, onaj osjećaj kada sa hladne ulice uđeš u toplu sobu, šalica vrućeg kapućina, katarze na omiljenu pjesmu, razgovor s prijateljem, neki fora sms koji ti uljapša cijeli dan koji je do tada bio šugav....
Na sreću svih nas kojima tata nije Bill Gates, ili bar Sanader, izgleda da glavni satojci užitka nisu previše skupi, ma koliko nam izmicali :)
Grcki filozof Epikur smatrao je da smo sretni ako ne trpimo neku aktivnu bol, tipa gladi, hladnoću...pa moramo imati dovoljno novca da ih kupimo. No patnja je ipak pretjerana riječ za on što će se dogoditi ako budemo morali nositi običnu vestu umjesto kašmirske ili umjesto jastoga na naglo pojesti sendvič.
On sam koji je bio jedan od bogatijih Atenjana radije je živio u unajmljenoj kući sa skupinom prijatelja iza koje su imali vrt u kojem su uzgajali hranu, nosili jednostavnu ali udobnu odjeću od prirodnih vlakana a u slobodno vrijeme se bavili razgovorom i filozofijom.
E sad, jedna zanimljiva stvar : iz priloženog se moze vidjeti da njima i nije bilo tako loše, i kada taj njihov životni stil izgleda lako izvediv, zašto nas IPAK privlače skupe stvari koje osiguravaju duševni mir na samo kratko vijeme, kao heroinski dop?
To ulazi duboko u sfere psihologije, jer, s jedne strane, predmetima na materijalnoj razini pokusavamo nadomjestiti ono što nam nedostaje na psihološkoj a i zato što je trgovačkim poduzećima u opisu posla da iskrive ljestvicu naših potreba i uvjere nas naivnu sizifovu dječicu da je život nezamisliv baz baš njihovoh auta / šampona / britvice / čega već.
("Need therapy,therapy, advertising causes need...)
S druge strane, kada bi covječanstvo se odreklo tih naizgled izmišljenih potreba teško da bismo se ikada tehnološki pomaknuli dalje od kotača, dakle ne bi bilo teh. napretka, veličanstvenih spomenika i građevina (mada,prema nekima, oni nemaju neke veze s napretkom već su dio gmazovske zavjere o utjecaju na energetsko polje Zemlje, ali, o tome nekom drugom prilikom), odnosi medu udaljenim civilizacijama bi bili slabi jer ne bi bilo trgovine, sto opet dovodi i pitanje cijelu ideju kapitalizma a samam time i svijeta kakvog danas poznajemo.
Dakle,dedukcijom dobiti zaključujem da je potrebno uložiti energiju kako bi se izbjegao sustavni brainwash os strane masovnih medija i, ponavljam, početi misliti svojom glavom, stvoriti vlastiti svijet (i oko njega Kineski zid :), hehe, šalim se, afkors), neki normalni sustav vrijednosti u ovom nenormalnom svijetu i osigurati si bar malo sreće....
četvrtak, 10.01.2008.
Je li stvarnost samo kazalište nonsensa..ili ipak ne :)
"Cijeli je svijet pozornica, i svi su muškarci i žene tek glumci....."rekao je Sheakspeare. E sad, my point : je li to stvarnno tako, navlačimo li maske prije izlaska "na pozornicu", tj., u kontaktu sa vanjskim svijetom? Ne mjenjamo li ih ovisno o situaciji i ne skriva li se istina, to pravo JA negdje u transcedentalnim sferama uma duboko ispod slojeva svijesti?
Mislim da ničija "uloga" u zžvotu nije jednoznačno definirana, svi smo mi kao mali kameleoni, mijenjajući lica ovisno o situaciji...To je ok, jer, sigurno da se s profesorima nećemo ponašati isto kao kad smo u društvu obitelji ili frendova ali nije li to sve zapravo podilaženje slici koju netko ima o nama?
Prema Stendhalu, mi zapravo i NEMAMO karakter, drugi ljudi su samo vro vješti posrednici u stvaranju slike o nama samima.Činjenjica jest da svatko u nama izaziva drugačiji osjećaj nas samih jer, poput proročanstva koje se samo ispunjava, postajemo onakvima kakvima nas drugi doživljavaju. Npr. ako netko osobu X doživaljava glupom, primjećivati će postupke te osobe koji potvrđuju mišlijenje da je glupa pa će na kraju se tako i početi ponašati. Zapravo, većina ljudi nas otvoreno ne prisiljava da preuzmemo svoje uloge, tek putem njihovih rekacija / ponašanja nam daju do znanja da bismo trebali preuzeti određenu ulogu,tj. ponašati se na određen način.To je nemoguće izbjeći,jer se ta kriza identiteta,ta odsutnost osjećaja za "vlastito ja" SVJESNO potiče kada se djeci gledajući ih oči u oči obraća u trećem licu, sto ostavlja posljedice na psihu i moguće kasnije probleme u pubertetu, ali i kasnije.Tu dakle korijen problema pojedinca koji se KONFORMIRA, bez mišljenja "krda" nema osjećaj tko je zapravo, dakle - sve ono što čini identitet.
Na kraju toliko se uživimo u svoje uloge da više ni sami neznamo sto je istina.
Kako postajemo stariji izmedju ostalog, naučitmo ,po heraklitovskom principu , borbe vlastitih suprotnosti dovesti same sebe sklad, ma koliko čudan i komičan rezultat ispao (iako se teško moze naći nesto smješnije od 'wannabe' vampiruše koja skakuće po školi pjevuseći Walkin' on sunshine )
ponedjeljak, 07.01.2008.
A song through the night
I don't wanna leave this place
The place that brings a smile upon my face
A place where's no anger and no fight
Where we sing long into the night
The sound of your guitars
Make us happy and we smile
Our voices forever remove all scars
My heart wish it will last a while
And when I go, the song I hear
It will remain 'till next year
Down my cheek a crystal tear
Tear for you, my people dear
And when we'll sing the song again
The feeling will be the same
The memory shall remain
That feeling again it came
The spark in my eye will glow
All the sadness then shall go
Only our voices in the silent night
Could it last (any) longer?
I guess it might...
post scriptum:
We're the willing, led by the unknowing, do the impossible for the ungrateful...
We have been doing so much, with so little, for so long,
that we are now qualified to do anything, with nothing...
evo..jedan pjesma za sve moje fellow frendowe...i sve koji se tako osjecaju 
