Vrli stari svijet

Vrijeme je da se primim posla i konačno oformim ovaj blog po onome što sam napisao u opisu. Što se glume tiče dobili ste nekakve naznake o mojoj aktivnosti u tom smijeru. Danas ću govoriti nešto o religiji. U što vjeruješ? -Često je pitanje koje mi postavljaju moji prijatelji. Na to pitanje je dosta teško dati odgovor. Ljudi se često nađu u iskušavanju svoje vjere. Ne govorim samo o vjeri u Boga, već o vjeri kao takvoj. Jučer se dogodila jedna saobraćajna nesreća i izgubljen je jedan mladi ljudski život. Pitao sam najbliže mu prijatelje što se dogodilo i zašto su u depresiji. Dobio sam nekoliko vrlo šarenih odgovora. Jedan je od njih bio (kad sam ja rekao da je on sada na puno boljem mjestu): “Nema pakla ni raja. On sada trune! Duša ne postoji, on trune u zemlji.” Bio sam šokiran. No, kada sam malo razmislio, shvatio sam što je ta osoba htjela zapravo reći. Činjenica da je on mrtav potresla je duh te osobe (s kojom sam ja razgovarao), ona je izgubljena između onoga što čuje svaki dan na vjeronauku (i, ruku na srce, nije baš uvjerljivo što čuje) i svojih osjećaja. Tu sam se dotaknuo područja koji je mnogo kompleksniji, a to je kršćanstvo, odnosno, da budem precizniji- katolicizam. Današnja katolička vjera mladima ne pruža duhovno utočište kada je o smrti riječ. Mladi naraštaji na to reagiraju vrlo odbojno i vide da su od Crkve ostale samo prazne riječi koje nikome ne koriste. To nije razlog da se potpuno odustane od vjere. Uostalom prava je vjera ono što ti osjećaš. Nijedan čovjek nije prazan. U svakom čovjeku “čuči” jedan mali “Bog” i pomaže tijelu da lakše prebrodi probleme na koje nailazi. Zato vjerujte u sebe. Ne u materiju, ne u tijelo koje vidite, već u ono što osjećate. Ponekad kada “srce vuče na jednu, a pamet na drugu stranu, nije uvijek pamet na pravoj strani. Razmislite o tome i sami pronađite u sebi ono nešto.
Ja ne vjerujem u ono što meni svećenik kaže na misi. Ja uopće nemam potrebu ići tamo. Ja vjerujem u Boga, u jednu svemoguću silu koja je odgovorna za sve što se događa na Zemlji. Smatram da On jako dobro zna što se meni događa i zna da sve što mi se dogodilo ili će mi se dogoditi ima neki razlog. Zemlju treba shvatiti kao poligon za razvijanje duha. Ne previše ozbiljno u materijalnom smijeru, ali niti previše neozbiljno. Bog je ravnoteža. Ne valja biti ni samo duhovno orjentiran, zapostaviti svoje tijelo, svoje najbliže i otići u pustinju i moliti se, jer to je cilj Lucifera. Također ne valja razmišljati samo o materijalnim stvarima, ne brinuti za svoj duhovni razvoj. Jer to je pak cilj Ahrimana.

Za divno čudo, današnji satovi kemije prošli su relativno bezbolno. Nije me pitao, a onima koje je, dao je dobre ocjene. Ovaj vikend moram ići obilaziti tiskare i knjigovežnice u potrazi za najjeftinijom opcijom printanja Godišnjaka. Imate kaj za preporučiti? ak je neko to već radio, zbilja bi mi svaka pomoć dobrodošla. Dick long sprži slike!!!

Eto, štrumfovi. Novi dan je svanuo (jest da je pol četri popodne), vrijeme je da se krene pričati o ozbiljnim stvarima. Za početak nešto lagano: Jeste znali da kada pustite pjesmu Stairway to Heaven grupe Led Zeppelin unatrag dobijete sotonističku pjesmu? Ak niste pogledajte ovu stranicu: http://jeffmilner.com/backmasking.htm . Tamo ćete naći još nekoliko intrigantnih pjesama za koje biste dali ruku u vatru da su nedužne i nevine. Istina je ipak malo drugačija...

Evo, i to je prošlo. Zahvaljujem se razredu što su obećali doći (čast iznimkama, koji su se stvarno i pojavili)! Ne znam što bih bez vas!
Posebno se zahvaljujem Luki i Rodiću na konstruktivnim komentarima.
I, da ne zaboravim: Elvis has left the building!!!

Evo ga, došlo je vrijeme da se krene... Došao je i taj dan D. Za par sati nastupam... Držite fige!!!

Dragi svijete… hm, ne znam zašto te zovem «dragi» kada to nisi! Nisi uopće! Štoviše, čista si suprotnost! Ljudi koji te čine, obična su đubrad! ĐUBRE… Kakva pristojna riječ! Da, to je PRISTOJNA riječ za Vas! Ne, ne, ne, ne Vas, nego TEBE, NJEGA, NJU, M E N E ! Za sada! Za stvarnost! Za svakoga! Ne za tamo neke, daleko, nego za SVE: od Hrvatske do Amerike, od Rusije, do Iraka, Irana i Australije! Svi smo mi đubrad, samo napuhani baloni, koji puštaju zrak pod najmanjim pritiskom, samo taj zrak užasno smrdi! Mi smo toliko pokvareni, da nam smrdi iz usta, a da se nismo niti podrignuli. Smrdi iako smo oprali zube! Oprali ih jednom, dvaput, tri puta! Iako smo usta isprali vodicom s aromom genetski modificiranog mentola i nasprejali ih sprejem za svjež dah. Smrdimo, iako smo se jutros dobro namirisali dezodoranom. Taj smrad je neopisiv. Sva govna, kanalizacije, bljuvotine, šmrkotine, iskašljotine, svi prdci, svako smetlište ne može se mjeriti s tim doktorom Smradom! Bogom svih smradova. Taj smrad čak ne potječe sa Zemlje! On se u Zemlju uvukao kao gnoj u inficiranu ranu, kao provalnik u kuću… A, samo smo zaboravili zaključati vrata!!! Sada više ne želi izaći! Da i hoće, ne može, jer nam se jako svidio! Štoviše, mi smo ga prigrlili i ne puštamo, ne, ne, ne…… Mnogi su tako dočekali smrt. A takvi smrt ne čekaju s prijezirom, već s molbom! Mi smo ljudi uspješni…ups! Ispravak! Ghm…Mi, đubretari, smo uspješni samo u jednoj stvari, a to je UNIŠTENJE, da budem točniji SAMOUNIŠTENJE! Izmislimo atomsku i onda se još veselimo kako smo pametni! Kada dođe trenutak za oproštaj, gospodin Smrad skine žrtvi naočale i počasti ga jednim dobrim pogledom na Govnograd koji je sagradila od svog života. Tada se oni lome. Nema više « tik- tak»! Ostaje samo -Kraj! Taj uvijek najneočekivaniji pojam uvijek se nađe u blizini kada ga ne želiš. Možeš na njega vikati, urlati, psovati, vući ga, ali ga nikada ne možeš zaustaviti. On uvijek izmigolji i lijepo ti se nasmije. Ali početak! E, to je već nešto sasvim drugo. To je opaka riječ. Početak… početak nečeg novog, rano ustajanje na početku novog, početnog dana na početku tjedna koji je početak novog mjeseca nove godine. Taj početak je onaj isti početak početnice početnika početne, osnovne škole, i isti onaj početak koji glumi u svakom filmu, predstavi ili seriji. Postoji samo jedna stvar na svijetu koja nema ni početak ni kraj! Početak nema jer početak izlazi iz kraja. To je život. Zamislite samo nešto tako prekrasno, savršeno! Nešto tako okrutno, a u isti mah srdačno i pažljivo…
Strah me je! Mene je užasno strah! Umirem od straha. Tresem se, drhtim, kao trska na jezeru kojeg je zahvatio tornado. Bojim se, boji se svaka moja kost.

Djeco, zločin se ne isplati.

Evo, javljam se po prvi put i odmah u facu: Ja sam uzeo ime Ankah po staroegipatskoj riječi koja znači život. Sada se trenutno nalazim u školi i pišem jer sam previše škrt da bih trošio svoje dragocjene kune za glupi telefonski račun. Bavim se svim i svačim (i to upravo sada pred maturu) i gotovo da ništa ne stignem.