Vrli stari svijet

Ovu sliku posvećujem jednoj, meni jako dragoj blogerici čiji blog obiluje ljubavnom tematikom i mislim da će ova slika barem malo dočarati moje osjećaje koji mi se jave svaki puta kada posjetim njen blog:

Priča počinje u jednom stanu jedne višekatnice na kojoj prozori ne odsjajavahu zlaćanu svjetlost sunca, jer su do kraja prevučene rolete. Kao da svatko živi u svom malom svijetu koji nema nikakve veze sa ostatkom svijeta. Da se na trenutak podignu sve rolete, vidjeli bismo male obitelji kako se utapaju u svojim problemima koji se tiču isključivo njih. Dječak piše zadaću, djevojčica se igra lutkicama, majka sprema ručak. No, nisu svi stanovi u tako idiličnom raspoloženju. U stanu nedaleko od ovog prvog živi jedna žena naizgled vrlo privlačna i mladolika. Odnosno, takva bi bila da joj lice ne prekriva gust sloj podlivene krvi. Da joj oči nisu uplakane i suzne, a podočnjaci gotovo identični masnicama. Usnice su joj natečene i napukle, a nos gotovo slomljen. Žena kleči i moli muža da se smiri, a muž psuje i pljuje joj u lice. Muž je namrgođen i izobličen u bijesu. Neartikulirano mumlja i umoran liježe u fotelju i uzima novine, ali ga ubrzo svlada san. Žena nepomično leži na podu, glave zaronjene u dlanove. Pod ispod nje se polako vlaži i vlaži. Nešto od suza, a ponajviše od krvi. Nos joj je više nalik ucmekanoj rajčici, pa ga ona nježno briše u krvavi toaletni papir. Nakon nekog vremena, kada se malo sredila i pribrala, pokucala je na vrata sinove sobe.


* * *

Toga dana posao je krenuo savršeno. Pridobili su većinu glasova za predloženi zakon, kolege su iznenađeni njegovom poletnošću i brzinom. Već u dva sata po podne uspio je obaviti veći dio poslova. No najvažniji sastanak morao je pričekati do četiri sata. Od dva do pola tri, još je nekako u nervozi proživio. Hodao je u svom uredu ovamo-onamo. Kada je shvatio kakvu ima tremu, odlučio je sići u prizemlje u kavanu da popije kavu. Putem je razmišljao od kakvog je značenja taj sastanak. Došao je do zaključka da će se izglasavati prihod od 20 milijuna za izgradnju nove bolnice. Ako on pobijedi i dobije tih 20 milijuna, dobit će na popularnosti i za godinu dana kandidirat će se za predsjednika i neminovno će biti izabran, ali ta glupa trema. Ušao je u kavanu obliven hladnim znojem iako je vani bilo jedva deset stupnjeva. Naručio je kavu i popio ju unutar minute. Kada je shvatio da mu kava nije pomogla, popio je konjak. I tako do pola četiri popio je desetak čaša. Sreća da je otporan na alkohol, mislio je. Hodajući prema uredu shvatio je da mu je trema već skoro potpuno nestala. U uredu se pogledao u zrcalo i zadovoljno se nasmiješio. Baš kada se fino opustio, začuo je glas: «Sastanak počinje za dvadeset minuta!»


* * *
Putujući prema školi, bio je jako nesretan. Kao da je predviđao nešto loše. Raspoloženje mu se nije nimalo popravilo kada je prešao školski prag. Već prvi sat odgovarao je usmeno i zaradio jadnu dvojku. Test koji je slijedio zabrljao je ni ne razmišljajući o čemu piše. Misli su mu lutale i tražile njegovu sobe, njegov krevet, tamu i sigurnost ispod kreveta. Stresao bi se kada bi mu se netko obratio ili ga pozvao. Užasno se bojao, ali ni sam nije znao čega. Jedini njegov prijatelj sada je daleko, daleko. Sigurno ga nestrpljivo čeka u njegovoj sobi ispod kreveta. Tako se boji. Tako se boji.

* * *
«Sastanak počinje za deset minuta!» Brzo je spremio papire u aktovku, provjerio radni stol i uputio se u kongresnu dvoranu na sudbonosni sastanak. Kad je otvorio vrata, osjetio je naglu vrućinu, kao da mu je alkohol tek sada počeo djelovati. Blesavo se smiješio nadobudnim kolegama koji su u toj dvorani sigurno već od prekjučer. Sjedajući na svoje mjesto, pozdravio je jasno i glasno prazan stolac koji je bezbrižno stajao uz njega čekajući da netko sjedne u njega. Tih deset minuta prošlo je začas i dok bi dlanom o dlan, već se naveliko raspravljalo o velikoj svoti novca. Na kraju je odlučeno da on dobije na raspolaganje tih dvadeset milijuna i on biva pozvan da kaže koju riječ podrške mladim kolegama. Kada je stupio pred govornicu, počeo se smijati i smijati, neprestano se ispričavajući, a zatim je uz nezemaljski urlik izbacio cijeli ručak upravitelju pred noge. Nakon ove egzibicije slijedio je otkaz, a on se nije poslije sjećao kako je završilo sve to. Sjećao se samo nekih slika. Piće u kavani, piće u nekom drugom lokalu, ulazna vrata s njegovim prezimenom, suze njegove žene, izobličeno lice njegove žene, no to je zasigurno samo san. To je bio samo san!

* * *
Vraćajući se iz škole, strah se povećavao i povećavao. Kad je došao kući, ono ga je čekalo. Čudovište je već bilo tu i čvrsto ga je zgrabilo za vrat i bacilo na pod. Nije pomagalo ni vrištanje, ni preklinjanje, ni suze. Čudovište je urlalo i urlalo! Zgrabilo ga je za nogu i bacilo bi ga u zid, da se u tom trenu nije mama ispriječila pred njega i viknula: «Pusti ga na miru, šta ti je on kriv?» S treskom je pao na pod i zbrisao u svoju sobu, zaključao se i sakrio ispod kreveta k svom prijatelju. Da, on će ga spasiti. On je tu, on će mu pomoći.

* * *
Ruka joj je drhtala, noge su joj klecale. Uporno je kucala. Isprva tiho, pa sve jače. Iz sobe se začuo jecav glas: «Bježi! Bjeeži čuudoviššte! Bjježi!» Ona je skupljala zadnje atome snage i viknula drhtavim glasom: «Majka je ovdje, ne boj se.» Zakrčila je brava i vrata su se polako otvorila, a sin je u strahu zagrlio majku i nije ju puštao. «Mamice, mamice, što ti je čudovište napravilo! Što ti je to čudovviššte nappravilo?»

* * *
Nekoliko stambenih blokova dalje u sličnoj zgradi. Treći prozor, drugi kat, roleta podignuta, starica pjeva neku pjesmi koja nalikuje na one stare pjesme iz filmova «Zameo ih vjetar» i «Casablanca», samo promijenjenih riječi. Na prozoru stajalo je cvijeće, a starica ga je polako zalijevala. Svakih nekoliko sekundi bacala bi pogled na crno-bijele postere na zidovima koji su prikazivali naslove velikih hit-filmova sa slikama prekrasne mlade žene koja je neobično sličila ovoj starici koja sada suznoga oka pogledava na te divovske slike. Uskoro je zvono na vratima zazvonilo i u sobičak je ušla starija žena u invalidskim kolicima s nečim nalik na lijevak u uhu i smiješila se ovoj staroj glumici. Starica se dokoturala u dnevnu sobu koja nije bila tako daleko od ulaza u stan. Samo dva odguraja kotača. I tako su one cijelo poslije podne razgovarali o mladim danima, o zaboravljenim kćerima, sinovima i unucima, o begonijama i filadendronima, o kazalištu, o susjedama itd. No ovo možda i nije točno jer je glavnu riječ uglavnom vodila glumica, dok se starica s lijevkom trudila da što više toga pohvata, ali zar baš mora? Pa doći će sutra, pa će pričati o ovome ispočetka. Glumica bi se toliko napričala, naročito o svojim mladim danima kada je nastupala u svim kazališnim predstavama tog doba, o glazbenim uspjesima, o filmovima koje je snimila, a to bi ju dovelo do takvog stanja da je bez razmišljanja stavljala kazete u video, zatim stišala zvuk skoro do nule, a onda govorila tekst svih likova u filmu, osjećajući se tada kao da se snimanje održava baš sada. Toliko bi se udubila u te filmove, da ne bi ni primijetila da je starica s lijevkom otišla kući, a da sat pokazuje duboko iza ponoći…

* * *
Zatvor nije tako lijepo mjesto. Naročito kada tamo morate provesti neko duže vrijeme, recimo četrdeset godina. Trideset godina prošlo je u trenu, a zatvorska hrana i dokolica učinile su svoje. Starac od šezdeset i jednu godinu u zatvoru više nema što tražiti, pa će ga vjerojatno uskoro pustiti. Već slijedeći Božić, dočekat će kod kuće, ako još postoji takvo mjesto. Sa ženom se nije čuo otkad je završio u zatvoru. Ne može se ni reći da mu je žena. Na turneji s nekim kazalištem (prije nego se proslavila) upoznala se s mladim menađerom, koji je zarađivao veliku svotu novaca mjesečno pa joj se to učinila dobrom prilikom za osnivanje obitelji. Djevojčica se rodila, a muž je završio u zatvoru jer je na vidjelo došla istina o njegovom naglom zarađivanju. Otad više nije željela niti čuti za njega. I kako da joj se sada pojavi pred očima? Što da joj kaže? Trideset godina je čekao ovaj trenutak, a sada ne zna što bi…

* * *
Jutro je polako svlačilo gradu tešku, zvjezdanu pidžamu i oblačilo ga bijelim oblacima i suncem. Još jedan dan, baš kao i obično. Štoviše, toliko obično da ga nitko i ne primjećuje. Djeca odlaze u školu uzimajući užinu od svojih roditelja grleći svoju majku i ulazeći u autobus. Neki odlaze nasmiješeni, neki namrgođeni, neki tužni a neki izgubljeni. Kao da oni ne odlaze u školu, već na groblje ili u pogrebno poduzeće. Tako je i on ponovo ovoga jutra, sam krenuo u učionicu. Stigavši tamo ništa se nije promijenilo od jučer, a čudovište će ga i danas čekati. Putem je promatrao ljude. Svi su imali takav bezbrižan izraz lica, naravno ne znajući što se njemu događa. Svatko je išao svojim putem i nitko nije izgledao nimalo čudan ili nesvakidašnji, ali baš u tom trenutku za oko mu je zapeo jedan skitnica-prosjak koji je sjedio ispred jedne zgrade i prosio. Nije ga još nikada ovdje vidio, mora da je novi.

* * *
Možda će ovdje imati više sreće, pomislio je. Otkad je izbačen na ulicu, već je promijenio tridesetak lokacija, ali nigdje nije uspio skupiti više novaca nego što dođe jedan kruh i litra mlijeka. Tako, svaku večer, šeće prema kući brojeći sitniš i tužno zureći u svoja stopala. Već deset godina živi u kartonskoj kutiji na smetlištu. No, tamo se može štošta naći, pa se ne mora sve kupiti. Žena mu je odavno prolupala i više ne prosi. Čak i nekadašnji prijatelji danas ju izbjegavaju. Naravno, ti prijatelji i dalje žive u kutijama baš pokraj nje, ali kada stigne novi plijen svakog petka, tu se više ne pita tko ti je brat, a tko sestra. Svi se otimaju ko galebovi na pučini za ribom. Njihove «kuće» nemaju prozore, ali zato svakoga jutra, sunce ih pozorno probudi i obavijesti da ono još misli na njih. Da nisu izgubljeni, da postoji uvijek novi dan, da ima nade. Nade! U njihovom «naselju» žive mnoge obitelji, ali toliko uklopljene u okolinu, da ih na prvi pogled vjerojatno ne bi niti primijetio. Kao što svako selo ima svoga «poglavicu», odnosno onoga koji se brine da se plijen ravnomjerno podijeli, tako ima i ovo. Zovu ga «glasnik sunca». Tako ga zovu zbog toga što ih on okuplja i ulijeva im nadu. On bi im znao duboko u noć pričati o životu kakav je nekada živio, ali kako to nikoga nikada nije zanimalo, živio je povučeno u svojoj kutiji na periferiji pustinje od otpadaka. Njegova «kuća» bila je na lijepome mjestu. Imao je pogled na šumu i potok, na ptičji pjev i kišni žubor. Nije puno vremena provodio na smetlištu, samo petkom, kao i svi ostali.

* * *
Jutro je dočekala u kupaonici na podu. Krv koja joj je curila iz nosa sada se skorila napola na mramornome podu kupaonice, a napola na njenom obrazu. Sada su joj podočnjaci malko splasnuli, ali masnice su još uvijek tu. Ostale su na licu, na rukama, na leđima, da kažu svijetu kako nešto nije baš sasvim u redu. Krvavi dokazi ljudskoga zvjerstva. Podigla se na koljena i mrtvim pogledom zurila u pod koji je odisao crvenilom i rumenio se željeznim vonjem skrutnute krvi. Boji se same pomisli da joj muž spava u susjednoj sobi. «Što li će biti kada se probudi? Ma, nije on tako loš. Vjerojatno se malo napio, ali sada je sve u redu. Ništa se nije dogodilo. Ja imam savršen život. Sve je divno. On me voli.» razmišljala je brišući majicom krvavi pod. Iz sobe se začu šuškanje platna fotelje…

* * *
Suze su joj već urezale put niz obraze, tako da uvijek putuju istim kanalom. Godine su joj već urezale tragove u srce. Jedino što se nije promijenilo su oči, koje odražavaju sve trenutke koje je provela sama. Sada se vraća iz škole, žuri koliko može, ali joj beznađe puni dušu i ne zna što bi sa sobom. Ima mnogo posla, u programu za ovu školsku godinu, ona je gotovo na početku. Nikada ništa ne stigne obraditi jer od treme zablokira, a kada to učenici primijete, nastane kaos i lom u razredu. Koliko god se trudila to prikriti, životni problemi jednostavno cure iz nje kroz sve pore.

Uvezivanje godišnjaka u lijepi uvez koštat će 50.00 kn. Još samo tiskanje...

Riješih se kemije!!! Sada izgledam otprilike ovako:

Ovako se ja osjećam poslije kemije:

U zatišju bitke, Ratnik se odmara. Često se događa da dan provede u dokolici, jer to traži njegova duša; no intuicija je uvijek budna. On ne podliježe glavnom grijehu lijenosti, jer je svjestan kamo ga to može odvesti- mlakom osjećaju nedjeljnih poslijepodneva, kad vrijeme prolazi- i ništa više.
Ratnik to naziva «grobnim mirom». Prisjeća se odlomka iz Apokalipse: Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.
Ratnik se odmara i smije. Ali uvijek je na oprezu.

Paulo Coelho

Istina. Prednost ili mana? Kad se ljudi ne opterećuju idealima, slobodni su. A, jesu li ljudi rođeni slobodni uopće? Koji je izlaz iz pat pozicije života kojeg igramo sa smrću? Ako nismo vladari svoje sudbine, koji nam je cilj? Zašto dobro i zlo nisu realizirani u životu baš kao u knjizi i filmu? Život nije crno-bijeli. To je ono što razlikuje djecu od odraslih. Djeci je uvijek netko dobar, a netko zao. No, što se događa kada se tuku dvojica ubojice? Za koga navijati? Koji je dobar? Kad masovni ubojica ili mafijaš gleda film o ubijanju, za koga navija? Za glavnog pozitivca ili negativca? Ipak je odgovor za pozitivca. Jer svim ljudima je cilj boriti se za dobro, a ako to dobro i nije na kraju jako dobro, onda se to zanemari, «gurne pod tepih» i ljudima se polako životni cilj gubi pred očima. Lutaju u magli i mraku, uvijek u potrazi- za novcem, za slavom, za istinom, ali na kraju cijeli svoj život provedu u laži. Čast i idoli zatrpani su računima za plin, vodu, struju, telefon… U nadi za boljim životom odričemo se elementarnih stvari koje nas čine ljudskim bićima. Stvari koje nas čine sposobnima da se borimo protiv zla koje je konstantno među nama i čeka, vreba, a težak je neprijatelj koji vremena ima napretek. Težak neprijatelj je onaj koji barata novcem. Tako da su naše nade koje polažemo u budućnost- našu i naše djece grubo osuđene na glad, progonstvo, neimaštinu i na kraju- smrt. Osuđene na propast. Tada se pitamo: «Je li to moja sudbina ili mi ju je netko nametnuo?» Slušajući vjetar što šapće s juga mislim na dobrotu i Sunce mi se čini kao izvor ljubavi, zvijezde nestvarne, a rijeke, potoci, šume poput poligona kojeg vode dvije ruke. Jedna na jednoj, a druga na drugoj strani. Nijedna nije dobra. I pitam se: «Gdje je Bog?», a odgovor poput povjetarca koji blaženo otpuhuje posljednje oblake oluje i šapuće: «U sredini!»

-ovo sam našao u kompu:

Covjek se nasao pred sudom, na raspravi, povodom optuzbe za djelo teskog ubojstva sa predumisljajem. Sudija: - Ovdje se radi o teskom deliktu, krvavom ubojstvu sa predumisljajem. Optuzeni, pozivam vas da u svoju obranu, a u cilju eventualnog ublazavanja vase kazne, iznesete vasu obranu I olaksavajuce okolnosti. Optuzenik: - Bila je glupa, ... morao sam je ubiti. Sudija: - To ne smatram olaksavajucom okolnoscu. Ako ne zelite da ostatak svoga zivota provedete iza resetaka, morate naci nesto uvjerljivije. Optuzenik: - Pa dobro, cjienjeni sude, ... da ja ispricam kako je bilo. Zivjeli smo u jednoj zgradi. Iznad nas je zivjela porodica sa dvoje djece. Bilo je stvarno zalosno, djeca su bila jako niska rastom. Sin od 12 godina je bio visok svega 80 cm, a onaj stariji od 19 godina svega 85 cm. Jedan dan, u razgovoru sa svojom zenom, kazem da je to stvarno tuzno i da mi ih je zao. Da, rece zena, .... to su pirineji. Rekoh, ... mislila si pigmeji. Ne, odvrati ona, ... pigmeji su ono sto nam se nalazi pod kozom i zbog cega pocrnimo. To je pigment, ... primjetih. Ne, ... pigment je bilo ono na cemu su stari rimljani pisali. Pobogu zeno, ... to je bio pergament. Ne, pergament je kad neko procita ili prikaze samo jedan dio nekog djela. Postovani sude, vjerovatno pretpostavljate da vise nisam imao volje da joj objasnim da se radi o fragmentu. Otisao sam na trosjed, legao I poceo citati svoje novine. Ubrzo, dodje moja zena, ... sa knjigom u ruci, leze pored mene, ... otvori knjigu i poce citati dio nekog teksta. Duso, pogledaj .... "Suncana terasa od rucne torbe je bila uciteljica od makroa 15." Uzeo sam knjigu, ... pogledao i rekao joj - draga zeno, ovo je knjiga na francuskom jeziku i tu pise .... La Marquise de Pompadour est la Maitresse de Louis XV, a to znaci da je Marquise da Pompadour bila ljubavnica Luja 15. Ne, rece ona, to se mora doslovno prevoditi. La Marquise je suncana terasa, Pompadour je rucna torba, La Maitresse je uciteljica, a Louis XV je 15. makro. I nastavi ona, ... ja to sigurno dobro znam. Nisam ja dzaba imala extra casove iz francuskog jezika i vjezbe sa svojim legionarom. Rekoh, ... mislis na lektora. Ne, lektor je jedan grcki heroj. To je bio Hektor i bio je trojanac. Ne, rece ona, Hektor je mjera za povrsinu. Mjera za povrsinu je hektar. Ne, hektar je bozansko pice. Zeno, nektar je bozansko pice. Nije, to je rijeka u juznoj Njemackoj, odvrati mi ona. Rijeka u juznoj Njemackoj se zove Neckar. Ne znas ti to, jos kao mala sam pjevala sa drugaricom duo o rijeci Nektar. U duetu, tako si valjda htjela reci. Ne, duet je kad igraju Sarajevo i moj Zeljo. Postovani sude, ... tada sam uzeo cekic i opalio ju po glavi. Konacno je zasutila. Sudija ... Presuda, ... Optuzeni se oslobadja, ... ja bih nju vec kod Hektora opalio cekicem po glavi.

Od danas idem na dijetu. Posebnu, kivi dijetu. Jedem sve osim kivija. Ali za znatiželjnike pokazat ću vam kako se priprema kvalitetan kivi.