petak, 26.02.2016.
U potrazi za srećom
„Ne mislite da sam ja došao donijeti mir. Nisam došao donijeti mir, nego mač. Došao sam rastaviti čovjeka od njegovog oca, kćer od majke njezine, i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi. Tko ljubi oca i majku više od mene, nije me dostojan. Tko ne uzme križa i ne pođe za mnom nije me dostojan.“
Ovo je jedna od tri najizravnije, u neke ruku i najstroža Isusova izjava. Čak je se može doživjeti izrazito grubom i nemilosrdnom. Izjavu se bez dublje analize može tumačiti kao borba bogatstva i siromaštva i bijede. Najlakše bi bilo stati na stanu Isusa, protiv bogatih i moćnih, a u korist siromaštva i bijede. Međutim takvo tumačenje pobijaju dvije činjenice: prvo, Isus nikada nije radio razlike i deklarirao čovjeka na temelju njegovog materijalno bogatstva; i drugo, on se ovdje stavio i prije same obitelji i nas samih. Na temelju tog, izjava se opet odnosi na vječiti rat samih sa sobom. Isusu nas ovdje upozorava kako je put samoostvarenja i duhovnog buđenja, put pun odricanja i žrtvovanja. Svaki dio materijalnog dijela života, neće zadovoljiti našu unutarnju potrebu, koja je osnovni dio ljudske naravi. Pod materijalnim dijelom, ja ovdje podrazumijevam zablude i nametnute vrijednosti, a ne materijalno u smislu posjedovanja novaca i drugih stvari, jer se ne slažem sa uvriježenom teorijom, da je odbacivanje materijalnog bogatstva jedini način svetosti i samoostvarenja. Međutim, ako se i radi o materijalnom onda ga treba tumačiti kao usmjeravanje energija na razvoj naše svjesnosti, a ne na gomilanje materijalnog bogatstva, jer bez svjesnosti ono, na kraju neće ni ostati kod nas.
Činjenica jeste da na vlastitom putovanju prema samoostvarenju idemo protivno uvriježenim pravilima i postavljenim dogmama, pa nam samim time najbliži ljudi postaju neprijatelji, odnosno mi njima. U tom procesu narušava se ustaljeni mir stvoren iluzijom, a zamjenjuje ga mač, simbol rata. To nas može u svakom pogledu pokolebati. Isus traži od nas da se odreknemo svega, svih iluzija, svih navika, svih dosadašnji vjerovanja, u protivnom nismo dostojni sebe i nismo i nećemo završiti naše putovanje k svetosti.
„Rastaviti čovjeka od njegovog oca“ odnosno „Rastaviti kćer od majke njezine“ znači odvojiti se, odnosno izvući od ili iz, utjecaja vrijednosti koje smo dobili odgojem i odrastanjem. Također, kao što sam već rekla, ako je otac naš viši um onda to podrazumijeva odvajanje ili odbacivanje svega onoga što smo spremili do sada u njega i što je do sada upravljalo našim postupcima i stvaralo naša dosadašnja iskustva.
„I neprijatelj će čovjeku biti ukućani njegovi“, značilo bi da odbacivanjem vrijednosti i uvjerenja usađenih od strane naših roditelja ili ukućana, te njihove dominacije nad nama, zasigurno će rezultirati otvorenim nezadovoljstvom. A ako ukućane shvatimo ko naše navike i naše misli, kod mijenjanja dolazimo u sukob sami s sobom. Na kraju krajeva, koja je vjerojatnost iskrene ljubavi prema drugome, ako nismo usavršili istinsku ljubav prema sebi? I može li i ta istinska ljubav prema sebi, opstati ako nismo sami sebe doveli do savršene svetosti? ?“
Naša odluka da ćemo mijenjati sebe u potpunosti i bez rezerve, zahtjeva od nas odricanje svih ukorijenjenih navika koje tijekom dosadašnjem života stekli, što utjecajem odgoja, što utjecajem šire okoline i što utjecajem vjere. Ako odluku mijenjanja gledamo iz perspektive nas prema okolini, početak naših individualnih promjena izazvat će nesuglasje i otpor okoline. To je jedna rupa na putu. Nitko ne voli promjene, a i samoostvarenjem neminovno izlazimo ispod nečije dominacije, čime mu umanjujemo moć koju imaju nad nama. Naša nesređenost znak je naše slabosti i tu je temelj za manipulaciju. Primjerice, ljubav prema djeci je istovremeno, slabost i svetost. Nema stvari niti pojave koju čovjek nije spreman napraviti za dobrobit djeteta. U onim društveno-bolesnim situacijama, kada neki ekstremni ljudi, da bi ostvarili svoje ili financijske ambicije, ili ideologije, ili uspostavili moć nad drugim, uzimaju djecu roditeljima kao predmet ucijene, iznuđivanja i ostvarenja svojih ambicija, a sve to jer su ona naša najslabija točka. U takvim situacijama ne vrijedi nam ništa kao to dijete. Ja sam uvijek tvrdila i vjerojatno ću uvijek tvrditi, da su moja djeca ono radi čega ja dajem svoj život bez razmišljanja. Jednom prilikom, u nekoj raspravi u društvu rekla sam da sam u situaciji da ne mogu prehraniti svoje dijete u doslovnom smislu, ne bi se ustručavala niti nemoralnih radnji za koru kruha djetetu. Bila sam sigurna da sam tom izjavom dala dobar materijal za osuđivanje, ali i danas tvrdim isto.
Vlastito samoostvarenje neminovno sa sobom donosi nova uvjerenja, nove navike, jačanje ljubavi prema sebi, samopouzdanje i stvaranje novih prioriteta, a ona su, u većini slučajeva kontradiktorna uvjerenjima okoline, bila to obitelj ili šira društvena zajednica. Uostalom, da smo sretni u tim uvjerenjima, ne bismo imali potrebu za novim. Ljudska povijest puna je primjera, koliko jaka i tvrda uvjerenja okoline mogu biti, da se nastojanje pojedinca za individualnom promjenom ili promjenom ustaljenih vjerovanja, kažnjavala životom. Galileo je odbacio uvjerenje da je Zemlja ravna ploča i pokušao donijeti i osvijestiti uvjerenje da je Zemlja okrugla. To novo uvjerenje stajalo ga je glave. Isusova ideja da se ljepota i svrha čovjeka nalazi u njemu samome, a ne u crkvama i vlasti, bila je kontradiktorna dotadašnjim uvjerenjima, a i opasna za tadašnji društveni poredak, rezultirala je njegovim razapinjanjem. Martin Luther King imao je san o boljem životu u kojem nije bilo diskriminacije crne rase, što je također narušavala ustaljeni društveni poredak. Ubrzo je ubijen. Iako je povijest puna primjera koliko kruta i tvrda okolina može biti, nepobitna je činjenica da zemlja je okrugla, da je Isus bio i ostao jedan od najvećih učitelja i duhovnih majstora svih vremena, na temelju čijeg učenja je izrasla najveća religija čovječanstva, te ja Lutherov govor „Ja imam san“ uz Isusov Govor na Gori, u povijesti zabilježen kao govor svih vremena. Sva tri primjera govore kako nije bitna težina i opseg žrtve koji moramo položiti za ostvarenje našeg cilja.
Što ćemo mi više učiti, okolina će manje znati. Naše znanje će se širiti, a znanje okoline će stagnirati. Njihovo neznanje pretočiti će se u nerazumijevanje, neprihvaćanje, čak i u bojkot. Mi ćemo učenjem osvijestiti činjenicu da prst koji pokazuje mjesece nije mjesec. Okolina će nesklona promjenama razmišljanja, prije odbaciti nas nego se odreći svojih iluzija i uvjerenja. U ljudskoj prirodi je da razaraju ono što vole, da bi opet razoreno zavoljeli. Učenjem, mi se izvlačimo ispod dominacije obitelji ili okoline i više nismo žrtve manipulacije drugih, pa se nas više ne može lako kontrolirati. Takvim našim činom, ruše se temelji obitelji na kojima su oni izgradili svoja uvjerenja koja su nametnuli i nama. Kako nisu spremni niti žele bilo kakve promjene, idući linijom lakšeg otpora, prije će nas zamrziti i odbaciti, nego uopće pokušati osvijestiti naše postupke. Okolina je kruta, zatvorena i neprobojna za nešto novo i nešto drugačije. Drži se svojih uvjerenja, bilo religijski, bilo tradicijskih, jer joj pružaju svojevrsnu sigurnost i osjećaj pripadnosti. Njihov život ona je utabana staza, gdje postoji mala vjerojatnost da će skrenuti s puta. Na križanjima, njihove odluke sukladne su odlukama većine, pa se ne zamaraju odlukama,a još manje odgovornošću. Naše individualno putovanje s ciljem poboljšanja kvalitete vlastitog života, oni tumače kao da smo ih napustili i odbacili. To je vidljivo u odnosu sa roditeljima. Kako mi sustavno radimo na svojem ostvarenju i ostvarujemo svoj put, te kada naše promjene budu okolini uočljive, a istovremeno kontradiktorne njihovim idejama i planovima, oni to doživljavaju kao kršenje njihovih pravila. Mi smo za njih loša djeca, nužno zlo. Skloni su i koriste se svim načinima manipulacije kako bi nas vratili pod svoju dominaciju. Tu većina odustaje od svojeg puta, radi takozvanog mira u kući, vraćamo se starom načinu života bez života. Pokušala sam shvatiti zašto to rade. Na kraju krajeva i ja sam roditelj. Zašto ko roditelji imamo izričitu potrebu i sklonost manipulirati i kontrolirati djecu? Dok se ta kontrola vrši radi dobrobiti i sigurnosti djeteta, u redu je. Međutim neminovno dođe period kada bismo trebali prestati s tim, međutim mi ne prestajemo. Čim nam je teže vršiti kontrolu i manje je potrebna, mi više inzistiramo na njoj. Pretpostavljam da je i takva kontrola sama po sebi navika. Od rođenja se brinemo o njima, kontroliramo ih, odlučujemo za njih, uvjereni smo da znamo što je najbolje za njih. Odrastanjem djeca počinju razmišljati svojom glavom, donose svoje odluke, griješe i ispravljaju te greške. Uglavnom, naša kontrola više nije potrebna, a mi to ne možemo prihvatiti i ne želimo odustati od nje. Život bez kontrole nad vlastitom djecom prvenstveno je novost koju teško prihvaćamo. Drugo, kontrola nam daje određeni osjećaj korisnosti i često ga zamjenjujemo sa osjećajem ljubavi. Kontrola i pretjeran briga nisu ljubav, a ljubav pod dominacijom ne može opstati. Teško određujemo razliku između vlastitog interesa i interesa djeteta. Nimalo nismo svjesni svojih postupaka, te sve pripisujemo brizi i ljubavi, međutim to niti je zdrava briga niti je zdrava ljubav. Moj otac bio je čovjek koji je manipulirao tuđim osjećajima. Nije vršio toliko jaku kontrolu koliko je pribjegavao svim vrstama i načinima manipulacije, kako bi njegov interes i ambicija ostali netaknuti. Najžalosnija je činjenica da nije ostvario niti jednu svoju ambiciju, ma koliko god se bolesnim sredstvima za njezino postizanje koristio. Danas, kad ga nema već pet godina, smatram da drugačije nije znao, a svojevremeno sam ga mrzila. Posljedice njegovih ambicija osjećam i danas nepodmirenim dugovima, te zavrzlamom koju je napravio u našim životima. Međutim danas ne osjećam mržnju, već sve gledam s nekom dozom ironije jer u svojem ponašanju prepoznajem njegove obrise. Kako sam donekle naučila osvijestiti vlastite postupke, uspijevam prepoznati njegov utjecaj, te samu sebe zaustaviti na vrijeme, dok posljedice nisu velike. Sljedeća mudrost do koje sam došla, jeste da mi svoju prošlost ne možemo i ne smijemo zaboraviti. Ona je tu, takva kakva je i najsigurnije nam je učitelj za budućnost. Dok god smo spremni učiti iz nje, jedini je način stvaranja sadašnjosti i budućnosti. To su tri elementa koji se rađaju jedan iz drugoga, te jedan bez drugoga ne opstaje. Svojevrsni su krug života. Niti jedan duhovni vodič, niti jedna knjiga nije toliko utjecajna i ne sadrži toliko skrivenog i nenaučenog znanja, koliko vlastita prošlost. Zato smatram da okretanje novog lista u životu i odbacivanje prošlosti, nije dobar put, niti se može na taj način uspjeti. Nema niti jednog čovjeka na kugli zemaljskoj bez prošlosti i njezinog utjecaja na sadašnjost. Svačija prošlost svojevrsna je pročitana knjiga, a razlika je samu u tome koliko je iz koje knjige gradiva savladano. Unositi emocije u prošlost jeste pogrešno i nepotrebno. Donositi emocije iz prošlosti u sadašnjost, također je pogrešno. Promijeniti je, nemoguće je. Smjestiti je tamo gdje pripada, moguće je, kao i naučiti lekcije u potpunosti.
Sljepoća duše naših roditelja i nas kao roditelja, uzrok je što širenje krila vlastite djece doživljavamo i vidimo kao svoj gubitak i početak borbe protiv nas. Odlukom da svoj život učinimo potpunijim i kvalitetnijim, te da od života uzmemo samo ono najbolje, ne znači da uzimamo od nekog drugog, te da će taj drugi biti uskraćen za taj dio. Mi možemo i moramo tuđe odluke i tuđa vjerovanja poštovati, ali nismo ih dužni prihvaćati kao svoje. Mi uzimamo samo ono što je stvoreno za nas i radi nas.
Rečenicom:“Tko ne uzme svog križa i ne pođe za mnom, nije me dostojan.“ Isus nije mislio doslovno da nismo dostojni njega, te da je naša svrha nošenje križa i poistovjećivanje s njegovom sudbinom. Sasvim suprotno, križ, o kojem govori simbol je prošlosti. Bez obzira kolika njezina težina bila, sastavni je dio nas i nosit ćemo je poput njega kad je nosio križ. Poanta je da i pod težinom toga križa, odnosno pod težinom vlastite prošlosti, moramo mijenjati sebe. Tada smo dostojni sebe i možemo stvoriti bolju budućnost.
Svrha ovog učenja nije bila d kopiram Isusov život s ciljem postajanja svetom. Željela sam samo naučiti cijeniti sebe i sve oko sebe, a trebao mi je svojevrsni duhovni vodič, određeni rukohvat, uže z koje bih se držala kad posrnem, a posrtala sam stalno. Čak sam mislila da posrćem puno više i puno češće nego prije. Međutim, razlika je u tome što sam postala svjesnija i što sam konačno pažnju usmjeravala na svoje, a ne tuđe postupke. Ono što sam prije zanemarivala, od čega sam bježala i što sam se trudila sakriti, sada prihvaćam kao sastavni dio sebe. Kopirati njegov život u dvadeset prvom stoljeću, nemoguće je prvenstveno radi toga jer postoji velika razlika u uvjetima života onda i sada. Shvatila sam da je njegovo učenje bezvremensko i primjenjivo u svakom stoljeću i kod svakog čovjeka. Neovisno je o napretku civilizacije i modernom dobu. Željela sam njegovo učenje i njegovo razmišljanje uvesti u svakodnevne stvari u mojem životu,kako one velike tako i male, kako bih bila sretnija. Željela sam vidjeti mogu li u svoj život unijeti onaj njegov mir za koji sam bila uvjerena da ima veliku ulogu u pronalasku sreće.
Oznake: razmišljanja
- 10:31 -
