< | ožujak, 2017 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
martinac.anita@gmail.com
BIOGRAFIJA:
https://www.facebook.com/anita.martinac
http://m.pogled.ba/clanak/anita-martinac-za-pogled-ba-govori-o-svojoj-najvecoj-ljubavi/110872 Anita Martinac, angažirana i nagrađivana pjesnikinja i prozaistkinja, uskoro objavljuje svoje dvije nove knjige i to nas je potaklo da je zamolimo za razgovor. U ugodnom razgovoru s plodonosnom spisateljicom na Mostarskom suncu, koje se zrcalilo u njenim očima, doznali smo što nas to očekuje tijekom godine. Dugo već objavljujete knjige ali posljednjih pet godina su vrlo plodonosne za Vaš rad? Istina, prva objavljena zbirka poezije datira još s početka 1994. godine kada sam više osluškivala starije kolege nego li sam se sama usuđivala nastupati. Sjećam se prigodom jedne izložbe glumica Tatjana Feher čitala je moje stihove, a slušajući je nisam bila sigurna da li sam ih osobno pisala jer su potpuno drugačije zvučali. Tek mnogo godina kasnije osmjelila sam se sama govoriti stihove a na tome mi je pomogla naša draga novinarka i pjesnikinja Vesna Zovko koja me ohrabrila poslije jednog čitanja i doslovce rekla „Tebi ne treba nitko čitati stihove, jer ti to sama radiš najbolje“ Vremenom sam je shvatila, jer doista nitko ne može kao autor prenijeti emociju o kojoj piše. U 2012. objavila sam dvije zbirke poezije i od tada godišnje objavljujem bar po jednu knjigu pa se može reći da sam u nekim produktivnim spisateljskim godinama u kojim doista i uživam bez obzira što to iziskuje mnogo rada i truda. Više puta ste nagrađivani za najljepšu pjesmu bilo da je riječ o domoljubnoj, socijalnoj ili ljubavnoj poeziji, ali ipak proza vas je na neki način obilježila u široj javnosti. Što više volite pisati poeziju ili prozu? Na žalost u današnjem društvu nagrađivanje ne znači mnogo ali je ipak svojevrsna potvrda radu. No, ne dozvoljavam da nagrade usmjeravaju moj rad, kao ni forsiranje traženih tema nego pišem iz iskonske ljubavi, te tako i odabirem teme o kojima pišem. Po rođenju sam pjesnikinja i čini mi se da poeziju pišem cijeli život jer i moji dječji dnevnici nalikuju na zbirke poezije sa šarenim ilustracijama flomastera. Nekada su to bila promišljanja i pogled na svijet oko sebe, danas su to znatno zrelije pjesme s poukama i upozorenjima ili svojevrsni svjedok vremena, ponekad su pjesmama prosvjedujem ili su pak omaž žrtvama. Prirodno mi je znatno lakše izraziti se poezijom tj. probranim riječima odaslati poruku. Kao da ne želim uzalud bacati riječi, a opet ostavljam čitatelju da se pronađe između redaka. Besmisleno je pisati bilo koju formu bez poruke ili pouke. Proza je mnogo složenija prvenstveno zbog više utrošenog vremena rada, jer zahtjeva slikarstvo u riječima, zahtjeva razumijevanje i pogled s obje strane, naravno i potpuno vladanje temom o kojoj se piše. Dok pišem prozu suživim s likovima koje obrađujem i na neki način proživljavam to o čemu pišem, a to može biti i vrlo emotivno. Ponekad plačem dok pišem i ne mogu stići brzinu pisanja svega što želim izraziti. Nakon završenog rukopisa postajem sebi kritičar i sudac, te izbacim gomile nepotrebnog teksta u kojem sam zrijala zajedno sa djelom i na koncu iskristaliziram djelo. Tako da je to doista mnogo rada dok roman stigne u ruke čitatelja. Stil pisanja prilagodim temi koju obrađujem nikada ne zanemarujući odgovornost prema čitateljima i vremenu, kako i prošlom tako i budućem, a uvijek vođena nadahnućem i ljubavi prema pisanju. Poznato je da je roman Medaljon osvojio srca čitatelja, pobrao odlične kritike i proglašen je romanom godine za 2015. godinu na nekim od književnih portala. Nakon njega roman Posljednji također dočekan je sa oduševljenjem. No, koje je vama najdraže djelo koje ste napisali? Kao što sam rekla u duši sam pjesnikinja i poezija mi je mnogo bliža od proze, koliko se god s tim složili, ili ne, oni koji procjenjuju moj spisateljski rad. Osobno mi je najdraža zbirka ljubavne poezije Druga riječ je ljubav. Imala sam prigodu studijskog snimanja gdje sam uz glazbenu podlogu govorila stihove iz ove zbirke, što je odlično prihvaćeno od javnosti, jer nije baš uobičajeno na našim prostorima. Mislim da je to moj maksimum u pisanju ljubavne poezije. Domoljubna i socijalna poezija je moja stalna potreba za izričajem kao svojevrsni glas, prosvjed, apel, upozorenje - što je na neki način i zadaća spisatelja svjedočeći o vremenu u kojem živi. Nisam ljubitelj fikcije, jer smatram da nema potrebe posezati za nerealnošću i na taj način provocirati ili aludirati određena ponašanja, zato radije pišem o događanjima koji su se dogodili nastojeći ih sačuvati od zaborava ili pokušavam ispravljati nepravde, pa čak i zastupam krivo optužene ili one koji nisu imali prigodu ništa reći. Često čujete izjavu kako se povijest ponavlja, što i sama uviđam kako se doista na sličan način čak i ponavljaju pogrješke, a mislim da je to razlog zbog nepoznavanja prilika i okolnosti, te razvoja događaja iz prošlosti. Društvo bi trebalo stalno napredovati, a to može samo u jasnom suočavanju s prošlosti. Gdje nalazite inspiraciju? Što Vas motivira i kako se odlučite pisati baš o tome što odaberete? Pisanje je dar. Kao što je meni darovano tako sam dužna darovati ga i drugima. Zato pišem. Pisanje nije potreba, bar ne kod mene, to je ljubav. Inspiraciju ne tražim. Dođe sama, bilo u istraživanju ili sasvim jednostavno u susretu ali sigurna sam nikad slučajno. Ne vjerujem u slučajnost. Sve se s nekim razlogom dogodi. Taj razlog, možda, prvi trenutak ne prepoznamo ali ako ga prihvatimo, vremenom ga i razumijemo. A nije li razumijevanje ono najpotrebnije u današnjem netolerantnom svijetu? Gotovo nikada ne zadajem sebi visoke ciljeve što moram napisati ali ako znam što želim već sam na pola puta, jer ono što želimo nađemo i način kako. A to su moji slobodni vikendi, besane noći, godišnji odmori i brojna odricanja da bi u tome uspjela. U jednom radijskom intervju nedavno ste rekli da do kraja godine planirate objaviti dvije knjige, možete li nam nešto više reći o tome? Uskoro izlazi nova zbirka poezije pod nazivom Budna koja je sada u tehničkoj pripremi i sažetak je odabranih domoljubnih i zavičajnih pjesama nastalih u posljednje tri godine. To su pjesme koje su uglavnom sudjelovale na natječajima i manifestacijama a nisu do sada objedinjene niti u jednoj zbirci. Do kraja godine trebao bi biti objavljen i moj novi roman Od Franje do Franje. Govori o istinitim događanjima u razdoblju od 1901. do 1992. a glavni lik je žena. Roman je u završnoj fazi rada a nakon toga ide na tehničku obradu. Očekujem da će u ruke čitatelja dospjeti krajem jeseni. U vašim ranijim romanima likovi su stvarne osobe, je li to slučaj i ovaj put u Vašem novom romanu? Da, Anica je glavni lik romana Od Franje do Franje i kroz njen život obradila sam razdoblje od austrougarske vladavine pa do početka Domovinskog rata. Mjesto radnje se stalno mijenja između Hercegovine i Slavonije, pa do Istre. Kroz taj lik želim poslati jednu iznimno važnu poruku ali to bi radije ostavila čitateljima da sami otkriju. Kako otkrivate te zanimljive priče iz prošlosti o kojima pišete? Usmenom predajom, istraživanjem, kako arhiva tako i privatnih bilješki, obilaskom područja i upoznavanjem mjesnog pučanstva. Ovdje moram naglasiti da me obogaćuju ta nova poznanstva jer zalazim u istraživanje njihovih života i zajedno s njima proživljavam emocije kroz sudbinu koju su imali oni ili njihovi članovi obitelji. Imate bogato životno i radno iskustvo iza sebe. Utječe li i to na Vaše pisanje? Naravno da utječe. Spisatelji veliki dio osobnosti unose kroz svoj rad. Bilo da je to kroz stečeno iskustvo ili naučene discipline i profesije. I ranije sam govorila da o ratu ne bi mogla pisati da osobno nisam prošla to iskustvo, isto tako o osjećaju majčinstva teško da bi se mogla izraziti da i sama nisam majka. Ali naravno i promatrajući ljude oko sebe mnogo se toga može uočiti ako se posvetite proučavanjem profila. Volim psihologiju tako da ugrađujem i njene elemente kroz pisanje. Također kao diplomirani pravnik imam potrebu utvrditi ključne činjenice prije početka pisanja a sve kako bi se cijeli mozaik sklopio. Spomenuli ste da ste majka, uposleni ste, pratimo i vaš humanitarni rad i djelovanje kroz razna udruženja, a i dalje uspijevate pisati. Kako sve stižete? Ne mogu potvrditi da sve stižem jednako uspješno, jer kada se više posvetim pisanju sigurno sam manje aktivna na drugim poljima, također kada imam više obiteljskim obveza sve ostalo ide u drugi plan. U radnom sam odnosu od kojeg ovisi moja egzistencija i pisanje dolazi tek poslije svih tih obveza. Ne zanosim se nemogućim i potvrđujem da ne postoje takve super žene, kako se nekada može pročitati u sladunjavim savjetima časopisa, koje mogu sve to istovremeno uspješno obavljati. Poenta je u organizaciji i određivanju prioriteta. Ali sigurno ono čega se prihvatim nastojim da bude dobro ili ni ne pokušavam. I za kraj možete li nam najaviti neke skore promocije ili književne susrete ukoliko ih ima. Svakako želim najaviti predstavljanje nedavno objavljenog romana Posljednji u Sarajevu 05.travnja u prostorijama Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, s početkom od 19,00 sati. Nakon toga čast mi je da sam pozvana ispred Ogranka Matice hrvatske Čitluk predstaviti se još jednom zagrebačkoj publici zajedno sa književnikom Miljenko Stojićem i to dana 25.travnja u prostorijama Matice Hrvatske u Zagrebu od 19,00 sati. U daljnjem periodu nastojat ću se prema raspoloživom vremenu i mogućnostima odazvati na pozive i sudjelovati na redovitim manifestacijama našeg Društva književnika Herceg Bosne, Matice hrvatske, Napretka kao i drugih društava. Anita, hvala što ste pristali na razgovor i želimo Vam još mnogo uspješnih djela. Hvala Vama na zanimanju za moj rad i želim Vam svako dobro, kako Vama tako i svim Vašim čitateljima. BiljanaJakić/Pogled.ba |