14.04.2015., utorak
predstavljanje romana MEDALJON Anite Martinac u Mostaru 9.4.2015.
      PRVI ROMAN O ŠKRIPARIMA – AUTOR ANITA MARTINAC Riječ je o romanu, povijesnom romanu, djelomično, rekao bih i romanu s ključem, ali u svakom slučaju na dojmljiv način ispričanom događaju iz povijesti Hercegovine s kraja Drugog svjetskog rata. Podnaslov je romanu MEDALJON – Prvi roman o škriparima. E, čim je nešto prvo, odmah i zainteresira maštu čitatelja. Tako je slučaj i s ovim romanom. Tema koju obrađuje nije tako daleka povijest. Razdoblje je to od 1945. (može se ići i do 1943.) do 1952. godine. Ne ni tako davno i ne tako dugo razdoblje. Ali …Ima jedan psalam koji veli da je tisuću godina ko dan i dan ko tisuću godina. A, u spomenutom je razdoblju dan bio dug kao život, a život kao dan, i manje. To je razdoblje do ovoga romana bilo u šturim Ozninim i odborničkim protokolima (strojopisana strojopisom koji je probijao papir i uvijek imao nekoliko oštećenih slova, pun tiskarskih i pravopisnih pogrješaka, i svaki je završavao s onim S.F.S.N.). Ti papiri, koliko su god u tom vremenu bili osmrtnice s imenom i prezimenom smaknutog, kad se danas uzmu u ruku, ukoliko nisu počišćeni (a mnogi jesu!) potvrđuju dvoje: - S kojom su grozotom na duši morali umirati ti gospodari života i smrti tih škriparskih vremena, koliko ih je koštalo (ako je?!, tko razuman može zaviriti u te duševne sklopove?) s namještenom frizurom i osmijehom izići na ulicu i živjeti u uljudbi stvorenoj na strašnim zločinima - S kojim su osjećajem u duši živjeli preživjeli članovi škriparskih obitelji, i oni koje su krvnici proglasili jatacima (a to su redovno bila čitava sela - čitavo selo bilo je jatak i mogao si bez ikakve zapreke ubiti sve u njemu, bez obzira na spol, starost, kriv, nevin - jatake se na licu mjesta ubijalo). Ovaj roman govori o tim strašnim vremenima. Kad danas upitaš studenta, ili ne daj Bože srednjoškolca, što znači riječ škripar, zastat će, pa bubnut: Navijači Široko Brijega. Vjerojatno je pravo značenje znao onaj tko je tim navijačima dao ime. Hoću reći da se te apokaliptične dane i te zločine gurnulo pod tepih. Željelo se najprije reći da su to bili ostatci bandi koje je trebalo likvidirati, a onda ni to, i ne mučiti se oko tih nekoliko godina, te ih jednostavno izbrisati iz sjećanja. Kad se to učini povijesti, onda se ona ponavlja. I, ponavlja se baš na istim mjestima i još većom žestinom. Jer uvijek ostane nešto što ti ne da mira. Nešto što je na duši i hoće van, hoće se do zadnje riječi ispovjediti. Olakšati svoju dušu. I povijest ima dušu i ne smije joj se ona ubijati. Bezdušna povijest se teško smiri, luta i traži gdje će se ponoviti. Ona s dušom sklopi ruke i moli za smiraj, za život, bilo na zemlji, bilo u vječnosti. Tako se u ručici unuke našao MEDALJON. Škapular Gospe Sinjske. Sve je preživio sa svojom obitelji i zapamtio cijelu povijest. I nemušto je svaki dan pričao ponešto od onoga što je doživio. A prošao je ova vremena i sve vidio. I pričao je i pričao. Eto, to što nam je ispričao u ovom je romanu. Vidjet ćete da ga nećete pustiti iz ruke dok vam sve ne ispriča. I na koncu bih rekao da je ovaj MEDALJON to sve iznio s toliko obzira prema svakom sudioniku. Ništa nije lagao. Imam osjećaj da je nastavio svoju ulogu devocionalije – nabožnog predmeta, moćiju. A njegova je uloga molitva, utjeha, zaštita. On ne lustrira, to čine za to određene službe. On samo opominje da se nešto slično ne ponovi, ne daj Bože. ANITA, OD SRCA TI ČESTITAM NA OVOM ROMANU, NA OVOJ USPJEŠNICI. Fra Ante Marić |
