29.11.2012., četvrtak
Nedostojna ljubavi
 Ja ne znam što je ljubav nikad se nisam napila gorčine stiskala srce od bola niti plakala sama Ne sretoh ljubav nigdje mimoišli smo se na raskrižjima života I u susretu ostala je Tuđa Nikada zadrhtalo srce nije Ne sretoh te oči To nisam ja pred ogledalom kad tvojom se zovem Da, ljubav nije za mene valjda nisam je dostojna Osudio si me ponovno bez prava da je dokažem Nema me Anita Martinac |
28.11.2012., srijeda
Tko si
 Savršeno tkanje oko mog srca predeš rukama čežnje Brojčaniku dodaješ harmoniju tješeći me bar mislim Ljubiš mi mudrost ispijajući godine u inat na iskap Krunišeš me bez trona a vladaš mojim mislima Tko si Ti otkud te u mom životu zar disao sam ranije bez te melodije Na pitanje sasipaš pjesmu Na svaku riječ nižeš ljubav beskrajnu A tvoje oči ne znam niti lik ti vidim Ja ne znam tko si niti uistinu postojiš li Kada te trebam tu si tišinom Smiješiš se Ostaješ Bojim se dozvati te Sanjam moja si vječno Anita Martinac |
27.11.2012., utorak
čudotvorna melekušo moja
 Kap tinte razlila si mojim srcem Pojiš me ljubavlju Gladan sam živjeti Želim voljeti Tebe u sebi sačuvati Mističnim osmjehom darovala si srce Naslutio sam divno je voljeti te Moja si pjesma Tečeš nepresušno žilama života neotpjevana Anita Martinac |
24.11.2012., subota
Ne mogu više
 Željela o, da beskrajno Svu snagu dajući besciljno Želio nisi dovoljno Nedostajalo ti ono nešto Ne mogu više čuvati srce u krletki Pustila sam Leti Zaboravi Anita Martinac |
23.11.2012., petak
Djeca sunca
 Godinama pokušavam donijeti sunce u košari budućnosti djece Berem prve jutarnje zrake spremam užinu od osmjeha sunca Danima sakupljam rasute snope da ih ne zgazi vrijeme grubosti Počinak uspavljujem pjesmom Umorno sunce u krilu milujem Gledam godine sunce mi djecu dozivlje Dopuštam raširite ruke Anita Martinac |
Zaključano vrijeme
 U samostanu emocija Na koljenima Čekam Sebe Na sunce ne mogu Bolno je U noć krenuti Bojim se Zaključano vrijeme na oltaru zaborava Gledam Premećem ukradene trenutke Prostrla se tišina Ogrnula me usamljenost Čežnjo zašto si sa mnom Anita Martinac |
Glumica
 Prođi Nemoj zastati u mojim očima Mogla bi te dotaći istina Ne pružaj ruku Već sam u rukavicama Bilo što da kažem neću pomjeriti usne Osušile su se Kažnjena sam ovim tijelom bez zagrljaja U ulozi života glumim Proći će Hoće li prestati Nestati Kamo ću dalje bez ljubavi Anita Martinac  |
Teret
 Pokušavam izdahnuti težinu Preteško je Objesile se o mene olovne ruke a ne dotiču Ne povijam tijelo Uspravno trpim Nevidljiva sam I sad svejedno je mogu li Anita Martinac |
22.11.2012., četvrtak
„nada je žensko ime, vjera je otisak karaktera“
 Nada je žena. Gleda me, požudom, neizvjesno čupajući moje snove. Pružam joj ruku. Povedi me. Vjera više je od lika. Znam to je odlika karaktera. Ne poznaju se Nada i Vjera. Zagrlim li Nadu izgubit ću Vjeru. Vjerujem Nada mi ne treba mada je žena. Anita Martinac |
Na kraju ljubavi
 Umrla je. Neprirodnom smrču osuđena. Slijepac je njoj napravio rane. Dolijevao dosadu i sipao sol. Vrijeđao je grješnik izdajom. Utišala je bol. Bez sjaja oči samo je zaklopila. Anita Martinac |
19.11.2012., ponedjeljak
Siroče ljubavi
 dozvao si dijete siroče bez ljubavi vjerovala ti naivno iskreno zavoljela razigranosti smijao se prezirom snovima obrisao dosadu nemarno obraz žari od pljuske odrasti ljubav ne postoji Anita Martinac |
18.11.2012., nedjelja
Požutjela ljubav
 jesen požutjela ljubav u trenutku otrgnuta i baš promatram gaziš je nemarnošću svojom tiho prešutjet će bol čekajući vjetar zaborava neka raznese je ulicama nećeš je prepoznati u ponovnom susretu uvelu okovana zima zaborava ubrzo će prekriti sve njene staze ona će nestati bačena u blato surovosti Anita Martinac |
17.11.2012., subota
Skulptura ljubavi
 ukoštac sudbini nepomična stajala na olujama prkosna otvrdla od vremena jača od sebe otupila trenucima tek spoznala slomljena ljubav postoji boli žrtvovana ne vjerovaše u ljubavi na nemjestu nevremena suzu pustila zahrđala emocijama sasu se korozijom zaborava Anita Martinac |
stube
 iz tvoje prizemnosti odlazim s koferom bezobzirnosti tvoj nemar mojih misli iskreno izrečenih gubi smisao postojanja stube što vode iz ovog dna nedohvatljive glazbe ječe bole i ne znam dalje kud me vode penjem se kroz vrijeme nepomaknutih kazaljki a sekunde odjekuju u meni poslije mene samo trag izrečeni Anita Martinac |
žena bez lica
 zaniječi ljubav pogledom (u očima) sakrij bol rukama (na licu) prešuti tišinu riječima (na usnama) iz omči sreće pobjegni (okreni glavu) neželjena si žena bez lica (nestani u beskraju) Anita Martinac |
Bez hrabrosti
 bojiš se sebe svoje nemoći voljeti nemaš hrabrosti ništa a htio bi tek željeti ti nisi misao oživi Anita Martinac |
vratila sam se
 sve ovo vrijeme dok sam bila tu moja odsutnost neprimjetno češljala je prošlost slažući misli tražila sam izgubljenu i sad kad došla sam bezobrazno svoja baš sam nedostajala nedorečenoj ljubavi pogledaj me, već smo se sreli ne brojim susrete pamtim ih po pogledu, dodiru, mirisu kompas se razbio o besmisao dok skupljala sam hrabrost ipak ostajem sad kad vratila sam se Anita Martinac |
laž
 laži me ponovo prešutjet ću. ne želim više bacati istinu u tvoje lice. ponovi opet sve ostajem tek iz obzira. spremljeno srce u staru kutiju bez pokreta zatvorit ću. i ako ne učiniš ništa, prostrti ću tišinu više nije ni važno boli li i to su osjećaji. Anita Martinac |
noć
 gorjela si u mraku predala se dodiru staklenih ruku satenskim tijelom zanijekala postojanje neprimjetno ostavila pečate mistično nedorečena uzdahom ukrala noć zaplesala trenutak kroz san i nestala u beskraj Anita Martinac |
prostor praznine
 postoje ljudi u našem životu tek toliko da postoje ne smetaju ne vole nevažnih osjećaja spotičemo se zapinjemo , podapinjemo lomimo se i dižemo zajedno bezuspješno tragamo popuni prostor praznine neka vrijeme ne iscuri uzalud preplaćeni smo na osjećaje Anita Martinac |
13.11.2012., utorak
Buđenje
 još neotvorene oči a već vidim tvoj lik. buđenje. pospremit ću noć naših susreta u kofer čežnje i poći te tražiti na našem putu gdje morali smo se sresti. bez tebe moj snu ne počinje niti jedan dan. imam te u mirisu jutarnje kave, vodim te za ruku vremenom što curi kroz rukave. dotičem te uzdahom ljubavi i cio dan nastojim iz sna o tebi se neprobuditi. Anita Martinac |
12.11.2012., ponedjeljak
i koliko god puta da treba
 spoznaja istine, trenutak priznanja, a opet sve učinjeno čisto od srca. vjerujem opet bi učinila isto i koliko god puta da treba. naviknuta, uporna, u ludosti svojoj sretna, zanesena, a svjesna, učiniti nikada neću moći ništa i koliko god puta da treba. zabranjena, neželjena, nevoljena, ili je to samo moja sjena. tek vidim odraz na pločniku suza. o tome ću razmišljati sutra, a sada opet učinit ću isto i koliko god puta da treba … Anita Martinac |
11.11.2012., nedjelja
klišej
 bezvrijednim riječima oprezno dotičem te. nit korak ne smijem pristupiti. a šutnjom bih ti rado priznala sve neizrečeno u meni, ono za što niti ne postoje riječi. zar ljubav je klišej ako su o njoj svi već potrošili riječi. jer ako potvrdno odgovoriš moje emocije će usahnuti. čak i ako osjetim po prvi puta tu snagu, utihnut ću ljubeći neizgovorenu prazninu . ova ljubav daje mi svu slobodu i sve već izrečeno bar tisuću puta ti želim reći a opet sve bi stalo u dvije male riječi. Anita Martinac |
ruke
 isprepletene sudbine slučajno su ljubav taknule tek s namjerom ljubaznosti neprimjetno prihvaćajući ljudsku spoznaju divljenja baš takav trenutak zadržan u našim je rukama dok dajem ti nadu daješ mi snagu i dok dajem ti milost daješ mi radost tako protječe vrijeme u iščekivanju mi primamo sebe u darovanju i stisak ruke nek nikada ne popusti jer ne želim te izgubiti u ovoj masi Anita Martinac |
09.11.2012., petak
sunčan dan
 izmigoljili se spavači na toplo sunce preplavljen grad šarenilom lica izvukli se štakori iz prašnjavih ured izmislili razlog izlaska u grad i djeca danas hitra naučili jučer baš sve navodno ništa ne treba više jer danas je dan od igre i umorna tijela staraca lagano pločnikom mile uživaju biti u vrevi neka nešto i oni vide pogledaj park kako se smije žamor i graja u njemu vrije tek mamice na klupama odaju da netko tu i miruje primjećujem sve više je tata što gradom se ponosno šeću uz sitno radoznalo dijete i zajedno kuju planove i dogovore pomislim ... jesu li svi baš tako sretni kao što sunce to slika i poželim izvući te iz mašte pa za ruku ulicom s tobom proći pod suncem sretna Anita Martinac |
zagrli me
 ovu pjesmu napiši Ti za mene ne reci ništa samo zagrli me Anita Martinac |
08.11.2012., četvrtak
kad žena voli
 kad žena voli tad nema boli cijelu sebe tad daje za trenutak koji traje Anita Martinac |
Žena rijeka
 žena kao rijeka sa obale dvije a njene ruke raširene preplavila silinom ljubavi izlila se iz korita sve potopi opet tiha ponekad nečujna nosi život napuštenoj zemlji čuva ona u sebi i snagu i milinu a samo rijetki dotaknu njenu dubinu Anita Martinac |
Let
 raširila sam ruke letim rastvorila sam prozore srca živim neka sunce prodre u mene neka vjetar omiluje moje lice neka me umiju kiše neka taknu snježne pahulje u letu sve podnosim dok ljubav nosim Anita Martinac |
