ipak...
Vjerojatno je to tako, (ili da spomenem možda onu groznu usputnu poštapalicu - takotomorabiti), da prijateljstva i ljubavi, isto kao i ljudi, imaju taj neki svoj rok trajanja, i kolikogod se činilo da mogu podnijeti svašta nešta, a ono ne mogu, da ga jebeš ne mogu, najradije za to krivim sve one neizrečene riječi, sve ono što prešutimo da ne bismo povrijedili, da se ne bi neslagali, da bi si umišljali da smo si baš super, sve je to valjda krivo, a možda i nije, možda se ljudi mijenjaju, možda neki brže neki sporije, nađu se u nekom trenutku vremena, a onda se promijene, isto kao i ljubavnici, isto kao i mlado meso kad postane staro, i nekako, što je i ovo moje meso starije, sve mi manje ljudi paše, sve ih je manje kojima mogu prešutiti, i sve ih je manje radi kojih mi se da, svejedno, isto nije svejedno kada se završi to neko razdoblje, kada se radi tog nekog neslaganja moraju zatvoriti vrata i prozori i usta isto, jer se više, nema se više što reći...
Oznake: bivši neki ljudi
22.07.2014. u 22:20 | 4 Komentara | Print | # | ^