Tko zna kad
To kaj smrdi kao kuhani grah, tak' vam miriši zagrebački zrak. Uglavnom, zračenje, poslije ručka, ne znam što smrdi ustvari, mislim da je to ta čarolija života u maglovitom gradu, industrija, ispušni plinovi, što li već, nešto je u tome zraku kojim zračim ja kroz sve, širom na izvolte pootvarane otvore to što smo ručali finu gustu juhu riblju i odmrznute sarme, izmučenog muža istjeralo iz njegove omiljene zahodske jazbine i tvrdi on uspaničeno da to je grah, ispostavlja se da su ipak kiseliši, zimnice, vrijedni naši susjedi, ubijaju nas kiselišima, mi njima redovno uzvraćamo azijskim peče-oči-grebe-grlo ljutim začinima i to je taj naš suživot u naguranom gradu, neka nam i nek nas. Uglavnom, bolesni smo, vrtićka viroza, valjda, vrtićarka ju je odlično podnijela, malo zaslinavila i kašljucala, rekoše da to je sad normalno tako, sva djeca šmrču i hriplju, za razliku od sve djece nas je starce speglalo uzduž i popreko, srećom i ljubazno jednog po jednog, tako da je uvijek jedan mogao kuhati i brinuti se o žilavom potomstvu dok je drugi umirao ispod popluna, za sada se preživjelo.
Vrtić smo izgleda savladali, kraljica su tamo suvereno se uklopili, uglavnom rasturaju po ručkovima i proždiru sve servirano, našla si su dečka, jednog pravog i jednog za rezervu. Pokušala sam joj objasniti da ljubljenje u usta nije primjereno vrtiću jer.... bakterije, da, bakterije i virusi u dječjim ustima budu tako strašni da djeca moraju prvo odrasti do srednje škole, e da bi se mogla ljubiti u usta. Ne znam jel upalilo, svi smo bolesni, ali tete nam se još uvijek nisu žalile na bakanalije. Možda su se uspjeli negdje sakrit. A stiže nam i božićno doba, mi smo ga uredno bezecirali za bijeg iz ludnice, ne znam kako će biti na sveti nam Božić, ali ovo što sad leti po kvartu nisu petarde neg barem ručne granate. I živciraju, me da, stara sam, da, i nek se jebeju svi koji vele, pa djeca su, moraju se zabavljat, jebala ih zabava, nek se zabavljaju u svoja četiri zida i sve tako tim redom kao i obično svake godine u ovo doba godina. I taj djed božićnjak, o da, sve treperim od uzbuđenja kad ću joj čimprije izjaviti da taj je falši lik samo maskota tvornice šećernih sokova koje su krive za dijabetes i mnoge boleštine i da uopće kao takav ne postoji i da ne leti po nebu i da ga ne voze sobovi, nego da ga samo glumataju, eli, eto da, kićenju božićne jelke možemo se veseliti, u vrtiću su je već okitili, i pričaju sad te neke božićne priče, moramo im odnijet neku knjigu s božićnom pričom da dokažemo da dijete doma čita, nemamo takvih knjiga, kažu da možemo i neku drugu koja joj je draga, Atlas svijeta ne damo, nešto ćemo smandrljati. Jednom, kad ozdravimo, naravski.
Neki dan u tjednu
Neke gospoje u godinama s prvih katova žalile su se parkovima i nasadima da im grane drveća iz našeg parkića miluju prozore, pa da bi ih trebalo dovesti u red, elem, ne vide one od njih baš najbolje tko im se mota po parkiću, elem, još im se i ptičice dernjaju pred dnevnim boravkom, elem još one sve druge životinjice, elem došli nam parkovi i nasadi pa upravo rade masakr motornom pilom što me nostalgično podsjetilo na Japan, prošla je godina dana od početka našeg parmjesečnog putovanja po bijelom svijetu i sve što me još vuče natrag to je Japan, naravno da sam u širokom luku izbjegla onu Milićevu emisiju koju je najavio tako da je Japance proglasio bezveznjacima koji su posebni jedino po tome što su preživjeli atomsku bombu, al hajd, nitko više ne gleda televiziju pa neka mu. Elem, radnici u japanskim parkovima i nasadima imaju navadu svoje drveće uređivati tako da u bijelim rukavicama čupkaju listić po listić (što će reći da ih uređuju češće od jednom u pet-šest godina) i stavljaju te listiće onda u torbu tamo gore u onoj dizalici, nema tu nereda i grana koje kaotično padaju i lome jedna drugu i naravno, ostavljaju nered tamo dolje gdje ih neki drugi radnik ispuše s nekim obrnutim usisivačem, pa se onda to sve nekako šlampavo prebaci u kamion iz kojega nestašno lišće leprša po cesti dok on to sve odvozi. I tak, da. Inače, gusto raslinje u našem i mnogim drugim našim parkićima važno je kad se dvogodišnjacima i trogodišanjcima pripiški i prikaki, jer, kud bi što bi, nego u grm negdje kraj zgrade. To me ispočetka najveć mučilo u Japanu, gdje se sakrit u tako savršeno uređenim i podšišanim i golim parkićima ako nam prigusti, ali gle čuda, svaki parkić ima i svoj weceić. I pritom ne mislim na parkić kao botanički vrt nego na parkić kao dječje igralište, ukratko gdje stoji ljulja i tobogan tamo stoji i maleni weceić. Česme s pitkom vodom također.
I tak.
I sad, eto, prijeti nam se polarna zima i apokalipsa na svim poljima, ali ako padne snijeg neće nam polomiti grane. Al nekako opet. Magla i to. Sve zajedno.
Dobar dan, gospon Lazarescu
Ima jedan divan rumunjski film star nekih 20-ak godina, a koji se zove Smrt gospodina Lazarescua, divan je u svojoj okrutnosti i odurnosti uvjerljivo vjernoga opisa samo jedne noći gubljenja i bauljanja jednog gospodina u jednom zdravstvenom sistemu, mi bivši Jugoslaveni uvijek smo sebe doživljavali, malo, onako, Hoch iliti posh ekipom u odnosu na tu nesretnu ekipu iza prave željezne zavjese, a ono što je u ovom trenutku najstrašnije jest kako se taj neopisivo loš rumunjski zdravstveni sistem i ovaj naš jedva razlikuju. Iako je njihovo zdravstvo zvanično na najnižoj razini cjelokupne nam europske zajednice naroda i narodnosti, način na koji je pacijent izgubljen u sveopćoj korumpiranoj neorganiziranosti i sebičnosti, i na kraju prepušten nemoćnoj ljudskosti jedne usputne tehničarke koja se nekako ljudski uspjela za dotičnu jedinku vezati i oko nje bez nekog posebnog razloga, osim možda dobroote, brinuti, veoma podsjeća na ... pa, nas. Sveopći kaos i sebičnost i onda tu i tamo koja dobra duša koja se trudi jer jednostavno je takva, i tko ima sreće naleti da dobru dušu, tko nema tko ga jebe, jebiga, eto, život i to.
Inače, mi bili nedavno u toj Rumunjskoj, jako zanimljiva zemlja. Naravno, imamo maleno dijete pa se vlastite opuštenosti radi držali uglavnom razvijenije i gospodskije Transilvanije, koja ipak vuče drugim svjetskim ratom presječeno korijenje iz njemačkog reda, rada i discipline, ali, eto, što reći, imaju oni tu neku socrealističku betonsku novogradnju koju su svi redom udesili svojevoljnim zatvaranjem i pregrađivanjem balkona, prozora i ograda i to je sve što o jednoj zemlji ima za reći. U nas se eto plašljivo uvodi neka ideja o kažnjavanju naše samovolje po zajedničkim građevinama i to je isto ono nešto što imamo zajedničko. Puno toga mi imamo zajedničkog s neobrazovanom sirotiljom i tako nam kako nam je i što reći. Biće bolje. E da, i zaboravih reći, oni tragični rumunjski film staviše u žanr komedije. Preporučam, kakogod.
It's Not Me
Nešto sam tražila po internetima, da, tražim si pametnog posla, vrijeme je već da se ozbiljno prihvatim pametnoga posla, traženje pametnog posla dovelo me na neku novu horror igricu u kojoj je glavni lik nonbinary child and their daily life, tražila sam onda prijevod za taj nonbinary child, reče google; nebinarno dijete, tražila sam pojašnjenje nebinarnog djeteta i sjetila se da u nekom jeziku koji ne koristi spolnu pripadnost djeca shvaćaju razliku cura - dečko negdje oko pete godine, prije toga ne znaju kamo spadaju jer im jezik to ne nameće, navodno, uglavnom, gubim se sve više, da, ali igrica nije horror zato jer je dijete nebinarno, nego zato jer ima čudovište u podrumu, ko bi reć da čudovišta postoje. A nebinarna djeca, štogod bila ta izmišljotina vrlog novog svijeta, da, da, postoje, eno ih već su glavni likovi u kompjutorskim igricama. A ako vam se kojim slučajem to sve s nebinarnim djetetom čini BOŽEMESAČUVAJ, onda čestitam, pobijedili ste na izborima u dalekoj zemlji Ameriki, koja se naizgled odlučila obračunati s tim debilanama. Onako, old school vrijednosti u obliku svjetleće šljaštećeg ukrasnog papira u kojeg su brižljivo umotane sve one amoralne vrijednosti gladne vlasti i hrane za vlastiti ego. Sve ono što nas oduvijek pokreće, nekog bolje, nekog gore, nekog dole. Inače, u dotičnoj igrici čudovište je pojelo nebinarnom djetetu roditelje i sad, eto, dijete ostalo samo u kući pa se brine o čudovištu, friška igra. Ne da mi se ustvari proučavat dublje igricu i autora i korisnike, ali, eto kako je široko to polje internetsko, lako se da zalutati. Gledala sam nedavno i kablove provučene preko cijelog svijeta ispod mora i gora, pa onda guste rojeve satelita koji nam u svakoj rupi i šupi šalju wifi signale, svo to čudo tehnologije s kojom si tražim posla preko interneta, posla koji je prije samo dvadeset godina bio nezamisliv i svakako nepostojeći, a gle sad.
Posla naravno nisam našla, u stvarnom životu jednim krajičkom oka pratim ekran, drugim škicam dete koje nemilice skače s balonima po krevetu na kojem se umorni mužjak nastoji pribrati, otac mu je naglo i jako obolio, preostaje nam i mu samo čekanje, veselo dijete energijom van svake kontrole ne pomaže baš nimalo. A i moj fokus postao je dostojan ozbiljnog ADHD poremećaja pod stare dane, što kažu i nije čudo, jer informacije, informacije, nemere se to pohvatat.
Moji stari demoni uvijek su oni isti, strahovi, nesigurnosti i odgađanja.
Moja susjeda preko puta ima dijete od dvije godine, terrible two histerično urliče kroz cijelo stepenište jer nešto nije po volji, zahvalna sam nebesima da smo to prerasli, inače bih mislila da nešto nije s njima u redu, neka iskustva ponekad dobro dođu. Pogotovo kad se ne ponavljaju.
Moji svi najbliži su manje-više dobro, starimo, neizbježno je, i to.
Onokad starimo svijet se sve više čini pravo svojim, samo jednim okrutnim mjestom koje nas cijelo vrijeme uporno pokušava ubiti, kompjutorska igrica sa samo jednim životom i vremenskom crtom koja se lagano prazni. I što smo stariji ne postajemo jači, jbg, u kompjutoru je život puno ljepši. I nebinarnost čudovištima uopće ne smeta. Sve dok su dobro nahranjena, naravno.