It's Not Me

Nešto sam tražila po internetima, da, tražim si pametnog posla, vrijeme je već da se ozbiljno prihvatim pametnoga posla, traženje pametnog posla dovelo me na neku novu horror igricu u kojoj je glavni lik nonbinary child and their daily life, tražila sam onda prijevod za taj nonbinary child, reče google; nebinarno dijete, tražila sam pojašnjenje nebinarnog djeteta i sjetila se da u nekom jeziku koji ne koristi spolnu pripadnost djeca shvaćaju razliku cura - dečko negdje oko pete godine, prije toga ne znaju kamo spadaju jer im jezik to ne nameće, navodno, uglavnom, gubim se sve više, da, ali igrica nije horror zato jer je dijete nebinarno, nego zato jer ima čudovište u podrumu, ko bi reć da čudovišta postoje. A nebinarna djeca, štogod bila ta izmišljotina vrlog novog svijeta, da, da, postoje, eno ih već su glavni likovi u kompjutorskim igricama. A ako vam se kojim slučajem to sve s nebinarnim djetetom čini BOŽEMESAČUVAJ, onda čestitam, pobijedili ste na izborima u dalekoj zemlji Ameriki, koja se naizgled odlučila obračunati s tim debilanama. Onako, old school vrijednosti u obliku svjetleće šljaštećeg ukrasnog papira u kojeg su brižljivo umotane sve one amoralne vrijednosti gladne vlasti i hrane za vlastiti ego. Sve ono što nas oduvijek pokreće, nekog bolje, nekog gore, nekog dole. Inače, u dotičnoj igrici čudovište je pojelo nebinarnom djetetu roditelje i sad, eto, dijete ostalo samo u kući pa se brine o čudovištu, friška igra. Ne da mi se ustvari proučavat dublje igricu i autora i korisnike, ali, eto kako je široko to polje internetsko, lako se da zalutati. Gledala sam nedavno i kablove provučene preko cijelog svijeta ispod mora i gora, pa onda guste rojeve satelita koji nam u svakoj rupi i šupi šalju wifi signale, svo to čudo tehnologije s kojom si tražim posla preko interneta, posla koji je prije samo dvadeset godina bio nezamisliv i svakako nepostojeći, a gle sad.
Posla naravno nisam našla, u stvarnom životu jednim krajičkom oka pratim ekran, drugim škicam dete koje nemilice skače s balonima po krevetu na kojem se umorni mužjak nastoji pribrati, otac mu je naglo i jako obolio, preostaje nam i mu samo čekanje, veselo dijete energijom van svake kontrole ne pomaže baš nimalo. A i moj fokus postao je dostojan ozbiljnog ADHD poremećaja pod stare dane, što kažu i nije čudo, jer informacije, informacije, nemere se to pohvatat.
Moji stari demoni uvijek su oni isti, strahovi, nesigurnosti i odgađanja.
Moja susjeda preko puta ima dijete od dvije godine, terrible two histerično urliče kroz cijelo stepenište jer nešto nije po volji, zahvalna sam nebesima da smo to prerasli, inače bih mislila da nešto nije s njima u redu, neka iskustva ponekad dobro dođu. Pogotovo kad se ne ponavljaju.
Moji svi najbliži su manje-više dobro, starimo, neizbježno je, i to.
Onokad starimo svijet se sve više čini pravo svojim, samo jednim okrutnim mjestom koje nas cijelo vrijeme uporno pokušava ubiti, kompjutorska igrica sa samo jednim životom i vremenskom crtom koja se lagano prazni. I što smo stariji ne postajemo jači, jbg, u kompjutoru je život puno ljepši. I nebinarnost čudovištima uopće ne smeta. Sve dok su dobro nahranjena, naravno.

06.11.2024. u 17:31 | 5 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< studeni, 2024 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?