..*l*..
Imamo mrave u stanu, sitne, malene, žive u zidu, trebala bi ih pobiti, mrzim ubijati mrave i općenito. Ali, beba, imam alibi i dozvolu za ubojstva sitnih stvorenja koja se bore za svoj život, životi nam se prepliću i sukobljavaju i jbg. Sve ih je više zajedno s neredom i kaosom i mrvicama po stanu, otkrivaju ih malene bijele mrvice koje junački raznose a mi ovako polućoravi jedva da vidimo te mravce, ali bijele mrvice koje se kreću na tamnom parketu, e, to da.
Beba je također prohodala, bogufala, već smo debelo tuženi za preškrte antiroditelje koji bebi nisu kupili hodalicu, anatomske cipelice, guralicu ni bilo kakvo pomagalo e da bi se prohodalo prije nego što sva prosječna djeca hodaju e da bismo bili ponosni i mogli se razlajavati o dostignućima naših genskih produžetaka. Isto kao mravci i beba voli naokolo nosati torbicu i vreće i gurati u njih igračke, boce, papuče, daljinske i sve čega se dočepa ustvari, pitaj boga što se vrti u toj glavici dok preslaguje i premješta i ponavlja sebi u bradu: to, to, to. Uglavnom, ne znamo više gdje su nam papuče, daljinski, dupe i glava.
Danas je u parkiću ugledala mjesec i odlučila to otkriće podijelit s najbližom curicom, uperila prstić u nebo i uzviknula: mjesec! A curica joj hladno odbrusila da nije ona njena mama. Samo mi znademo da mama na nebu znači mjesec, mama na balkonu metla, mama na stolu malina, a tata i teta sve ostalo. Imamo i babu i didu, naravno, i da i ne i to i tu, ali nismo sigurni da li zna ona što znači to ne ili je samo zajeban karakter. Ponekad dobijemo i nanana za ananas. I dobijemo gomilu neartikuliranih pjesmuljaka, nešto u stilu dobro raspoložene papigice. Ustvari je smiješna, jako smiješna. A mi smo umorni, jako umorni. Vrućina ne pomaže baš. Razina ambrozijske peludi dostiže lagano kritičnu razinu i osjećam već lagano gušenje. Pripremam psihu za najgori mi dio godine a mužjak je nesretan jer je nestao hedonizam i ne nazire mu se početak, barem u skoroj budućnosti ne. Popila sam ulje od kima, neko govno iz pčelinje košnice i listiće koprive pomiješane s medom, i uglavnom, debilana, naravno. Tablete koje bi mi jedino zaozbiljno pomogle ne smijem jer, kako smo krenuli, dojit ću do osnovne škole. Dobro, hajde, vrtića. A mužjak plače za hedonizmom... Kupili smo biciklo za mamu i sjedalicu za bebu koja ima crve u guzici i morat ćemo je zavezati daktejpom da se ne baci s bicikla. Negodovanje i nervozne urlike ćemo kao pravi izmučeni roditelji ignorirati. Jednom, kad prođe ambrozija. A možda i uspijemo neke naznake hedonizma dovabiti. Jednom, sve jednom tamo negdje.