službeno hodamo od 11.08.
Mrzim kad sam cmoljava, kad krenu te emocije kao neki bolesni valovi u mijazakijevom crtiću i kad me pretumbaju i smotaju od mene sarmicu i čemu to uopće. Nisam od emocija, guram ih u stranu i onda polagano grickam doze dovoljno malene da mi ne pozli i dovoljno velike da ih rastavim na dijelove i objasnim sebi kako funkcioniraju.
Nikada se nisam znala pravo ni s lutkicama igrati, sve što me je zanimalo jest kako im se ruke miču i kako sklapaju oči, a onu jednu raskošnu što je pjevala i hodala morali su skrivati od mene visoko na ormar uz strogu i prijeteću zabranu diranja. Moju lutku, meni kupljenu, moj rođendan, nisam je smjela rastavit dugo, dugo, ali nakraju ipak... imala je bateriju, i ploču jednu malu sivu. Bila je i ona jedna što plače, prava beba, mekanih ruku, ta me namučila... ali i ona je imala neki plastični dio u leđima, tamo u toj plastičnoj kutijici ležale su sve njezine tajne, ipak nisu ležale dovoljno dugo e da bih se igrala s njom onako kako se curice igraju kad se igraju mame i bebe. Sjetilo me, bio je i taj jedan dečko, sin mesara, Hari se zvao, bio je svima čudan, igrao se samo lutkicama, mesar je čuo da moja mater ima kćer pa su mi Harija doveli da se igramo lutkicama, bila je to valjda najkraća njegova igra s curicom ikada. Dečki su mi bili ok za igranje, nogomet, šutiranje, naganjanje i sve te uobičajene grubosti. I cure koje su se znale boksat i šutirati loptu, e da, moje cure. Ali siroti Hari i sirota ja smo bili dva dijametralno suprotna izvrnuta i nakrivo nasađena svijeta. Tko zna što je s njim danas i tko zna što je samnom uopće...
Danas sam proslijedila bebinu košaru u kojoj je spavala prvih par mjeseci svojeg života a u ostalim mjesecima služila nam je kao spremnik za igračke koji je prekipio nakraju. Košaru smo dobili, i kolica smo neka trapava polovna isto dobili i kao pravi zero waste manijaci proslijedili dalje, nekim nepoznatim ljudima. Dođavola, šupak mi se malo stisao radi košare, moja beba više nije onako malena a dođavola, radi se samo o mjesecima, ali ipak, neka nepoznata košara postala je dio tog našega života i jbg, prošao je... kad pogledam malo bolje, samo spavanje i ništa više, spavanje u dnevnom boravku, ništa specijalno, natjeralo me da gledam slike od prije te nakupine mjeseci, i svu tu nevjerojatnu preobrazbu od malene hrpice koja nešto neartikulirano maše raštimanim udovima do ove navijene brbljivice koja tetura po stanu kao najveseliji pijanac... danas sam u cmoljavom kudprije fazonu, sutra ću plakat opet kadćeviše, ali ipak... po cijeli dan šećemo nas dvije po stanu, traži moju ruku, traži da hodam uz nju i kao po zapovijedi slijedim, čvrsto držim za ruku i čvrsto znadem da uskoro moja ruka neće biti potrebna i da tako treba biti i da trebam biti sretna i presretna ako ću još biti tu dok me ne bude trebala i sve to ide tako brzo i prebrzo a ja se hoću rascmoljiti na šugavu polovnu košaru, drugarice i drugovi, priberimo se.
..*l*..
Imamo mrave u stanu, sitne, malene, žive u zidu, trebala bi ih pobiti, mrzim ubijati mrave i općenito. Ali, beba, imam alibi i dozvolu za ubojstva sitnih stvorenja koja se bore za svoj život, životi nam se prepliću i sukobljavaju i jbg. Sve ih je više zajedno s neredom i kaosom i mrvicama po stanu, otkrivaju ih malene bijele mrvice koje junački raznose a mi ovako polućoravi jedva da vidimo te mravce, ali bijele mrvice koje se kreću na tamnom parketu, e, to da.
Beba je također prohodala, bogufala, već smo debelo tuženi za preškrte antiroditelje koji bebi nisu kupili hodalicu, anatomske cipelice, guralicu ni bilo kakvo pomagalo e da bi se prohodalo prije nego što sva prosječna djeca hodaju e da bismo bili ponosni i mogli se razlajavati o dostignućima naših genskih produžetaka. Isto kao mravci i beba voli naokolo nosati torbicu i vreće i gurati u njih igračke, boce, papuče, daljinske i sve čega se dočepa ustvari, pitaj boga što se vrti u toj glavici dok preslaguje i premješta i ponavlja sebi u bradu: to, to, to. Uglavnom, ne znamo više gdje su nam papuče, daljinski, dupe i glava.
Danas je u parkiću ugledala mjesec i odlučila to otkriće podijelit s najbližom curicom, uperila prstić u nebo i uzviknula: mjesec! A curica joj hladno odbrusila da nije ona njena mama. Samo mi znademo da mama na nebu znači mjesec, mama na balkonu metla, mama na stolu malina, a tata i teta sve ostalo. Imamo i babu i didu, naravno, i da i ne i to i tu, ali nismo sigurni da li zna ona što znači to ne ili je samo zajeban karakter. Ponekad dobijemo i nanana za ananas. I dobijemo gomilu neartikuliranih pjesmuljaka, nešto u stilu dobro raspoložene papigice. Ustvari je smiješna, jako smiješna. A mi smo umorni, jako umorni. Vrućina ne pomaže baš. Razina ambrozijske peludi dostiže lagano kritičnu razinu i osjećam već lagano gušenje. Pripremam psihu za najgori mi dio godine a mužjak je nesretan jer je nestao hedonizam i ne nazire mu se početak, barem u skoroj budućnosti ne. Popila sam ulje od kima, neko govno iz pčelinje košnice i listiće koprive pomiješane s medom, i uglavnom, debilana, naravno. Tablete koje bi mi jedino zaozbiljno pomogle ne smijem jer, kako smo krenuli, dojit ću do osnovne škole. Dobro, hajde, vrtića. A mužjak plače za hedonizmom... Kupili smo biciklo za mamu i sjedalicu za bebu koja ima crve u guzici i morat ćemo je zavezati daktejpom da se ne baci s bicikla. Negodovanje i nervozne urlike ćemo kao pravi izmučeni roditelji ignorirati. Jednom, kad prođe ambrozija. A možda i uspijemo neke naznake hedonizma dovabiti. Jednom, sve jednom tamo negdje.
I tako kuckam sat vremena li ga kuckam i nakuckam pošteno i kliknem na objavi, kad ono, pogrešno ste odgovorili na sigurnosno pitanje.
Gledam gdje mi je sigurnosno pitanje, nema! Ne prikazuje se. Ništa čudno, ne prikazuje se tako godinama svaku malo.
I klik tamo, klik amo i ode post u trokurac. Nema.
Ali bitno je da se brinete i sekirate oko nekih komentara i pjesmica. Bravo.