Eto, jebiga...
Onokad sam zadnje davala otkaz pa me poslodavac mamio nježnim riječima poput: pa kako ćeš opet bez posla, pa moramo svi raditi, pa što ćeš za deset godina nakon što ne budeš radila, pa bit će ti samo žao kad kužiš da si sada pogriješila, a ne možeš vrijeme vratiti natrag, pa sam ga samo tupavo gledala i pitala se jesam li to upala u neki jako loš scenario, jeli to karma, jesu li krivi mama i tata, deda i baba, ili on to mene samo zajebava.
Rekla sam da kad sada pogledam na dvadeset godina unatrag i shvatim da sam najveći dio vremena provela radeći prijavljena na minimalac, da mi je sada uglavnom svih tih godina jako žao. Žao što sam radila, a ne što nisam. Minimalac u mojoj struci dosezao je 3.800 kuna i penzija će mi biti možda.
Nemam se što zamajavati, neće je biti. Neće za mene biti ni javnih bolnica, ni staračkih domova, ni javnog prijevoza ni, nastavi niz...
Moj zadnji poslodavac nije ni porumenio na moju primjedbu, a kamoli da se ispričao na još dvjema godinama u mojem rezimeu provedenima na minimalcu, nego samo, kao, eto, jebiga... Eto, jebiga, moji zadnji poslodavci pokazali su još jednom svu raskoš zlobe i gramzivosti ljudskog roda upakiranima u plitkim balkanskim mozgovima koji se ne prestaju žaliti da se na njima radi nepravda, da ih država krade, uhljebi sišu, bandić zajebava, bolnice propadaju i sve se raspada, dok, oni, eto: e, jel ti u redu da ti stavim 4.000 kn na račun kao božićnicu, a ti onda podigneš 3 pa mi ih vratiš? Tebi ide onda 1.000, a, jel može? E, ne mogu te prijaviti nego na minimalac, jebiga, e, nećemo vam dizati plaće, ali ćemo dobiti poticaje od EU, zaposlit ćemo još novih ljudi za koje ćemo dobiti 6.000 kn, njima ćemo dati 4, a oni će nama vraćati one dvije. Na ruke, čisto i lukavo, hehehe, kako smo mi pametniii.... E, jebiga, ne možeš više naći pravog mahera, svi su pobjegli u Irske, ovo što je ostalo, nema pojma, ništa ne valja... ehehe jebiga, pitam se kako i posebno zašto. Jedini spas od EU kojeg su neki mogli dobiti je bijeg u EU, sve ovo drugo u obliku para i poticaja, to je sve osuđeno na propast ili biti raspačanim plitkoumnim balkanskim umazanim prstićima....
Ima eto, jebiga, već dva mjeseca da mi ponedjeljci ne padaju na želudac toliko teško, već dva mjeseca da svakodnevno ne bicikliram na posao preko auta parkiranih po biciklističkim stazama, da ne sjedim na gablecima prisiljena na zbližavanje s već pomalo mrskim kolegama koji se jako žale kad dobiju kaznu za parkiranje jer su parkirani tamo gdje auto ne bi smio ni prismrditi, ali to tamo je, jebiga, upravo ispred kuće, upravo na pločniku, a upravo smo natrpani u privatnoj kući jer poslodavci ne pristaju plaćati normalan radni prostor, nego rade prijavljeni na par metra kvadratna, ali inspektor je rekao da to svi rade i da to je normalno... a sve je to zajedno izrazito naglavačke i nenormalno.
Moja svekrva ima veću penziju nego što sam ja imala prijavljenu plaću. Obadvije fakultetski obrazovane.
A moji sad, eto, već bivši poslodavci, jebiga, još uvijek žive u vremenu izobilja radne snage kada su se mogli iživljavati na nekom tko nema izbora. Radna snaga se stanjila, mi koji smo prošli svo to vrijeme prisiljeni pristajati na svašta više to ne dozvoljavamo vlastitoj djeci, vidjela sam na vlastite oči mladu curu bez radnog iskustva koja je hladno odjebala sistem minimalca i na crno, jer, roditelji.
Roditelji koji su rodili našu generaciju živjeli su mladost od svojeg posla i nametnuli nama ideju imanja posla pod svaku cijenu. Svaka cijena pala je onda ispod svake cijene.
I ne okreneš se, a ono, ode ti dvadeset godina ispod svake cijene.
Onda ti konačno stigne iz dupeta u glavu, pa učiš svoju djecu da ne, ne, ne, fuj, pec!
Jer, za tebe je već kasno, a ne želiš da potomci ponavljaju istu grešku.
Kasno...
Otkrila sam i ja da dijele poticaje za nas nezaposlene, EU dala, EU, hvala. Idealna prilika da i mi izrabljeni nakon svih tih godina umastimo svoje prstiće, da i nama ne budu samo drugi krivi... Pokušavam se prebaciti na pozitivan mod, ono, ne kukati, ne vidjeti samo loše, ne lijepiti se samo na nepravdu, ne misliti crne misli, nego igraj Razo, bolite... a već mi se skoro pa poodavno ne igra više...i onda opet, ne, ne, ne, samo pozitiva, i na silu ako neće drugačije, jebiga.
Ustajmo i ustrajmo dakle, dan se neće sam pokvariti. Pozitiva i to.
Oznake: (npr. ljetovanje, plaža
29.07.2019. u 10:37 | 3 Komentara | Print | # | ^