podmuklo
Napada me prošlost, nije to dobro, napadaju slike iz prošlosti i napada tjeskoba od budućnosti, nije to dobro, prošlost mi se čini lijepom i obećavajućom, u njoj je onda bilo nekog iščekivanja, u njoj je sada sve poznato, u trenutku sada samo je strah od budućnosti, ustvari, napada me menopauza, napada manjak hormona, serotonina, endorfina, cijeli jedan koktel hormonske blagodati koji pomalo nestaje, a svijest o tome ne pomaže nimalo. Sjetila sam se sada, bila je to presudna 27 godina života, neki ljudi u to doba zasnivaju familije i ulaze u kredite i započinju ozbiljne živote, neki oni legendarni umru e da bi postali legende koje su umrle u 27-oj, no, bez namjere da se uspoređujem s drugima meni je u to doba završila otužna veza koje me godinama gušila i uništavala, zašto se nisam makla, zato jer nisam imala kamo, ni znanja, ni pameti, ni snage, ni podrške, samo snagom pasivne agresije i drugih nesretnih okolnosti uspjela sam se riješiti Bivšega, nije to bila neka turbulentna ni snažna veza, bilo je to poduže umiranje, raspadanje i otuđivanje, svejedno, jednom kad sam ostala sama i kad bih se budila noću u duboko usamljenom mraku jedina slamka utjehe koja me držala na površini bilo je gromoglasno pseće hrkanje na fotelji u dnevnom boravku, to ono kada bi se polomio u nemogućim pozama jer toliko velike fotelje nismo imali, a ponekad bi se čuo tiho, jedva, ali tako ritmično i umirujuće, kanda je sve u redu i na svojem mjestu i sve što treba jest spokojno spavati, ponekad bi preko dana bila ta neka pjesma koja bi odnekud ispala s podržavajućim tekstovima i onim nekim mladalačkim veseljem, sve su to bile neke sitne slamkice za koje se mozak grčevito hvatao, ali pomagale su. Poslije, kad sam stala na noge i hrabro odselila zauvijek iz sela maloga sve sa planom da ću kupiti stan neki na kredit, sa mjestom jednim za blaženog ljubimca koji tako umirujuće spava, nisam uspjela, blaženi ljubimac umro je sam i jako star u svojoj kućici u vrtu, mogla bih se tješiti idejom da poživio je jako dugo i imao puno veselih trenutaka i da je ustvari bio vesela jedna blažena budala, ali, svejedno. Sam u svojoj kućici. Mozak mi trenutno nije raspoložen za utješnu nagradu. Razum isto nije raspoložen za ideju odbacivanja vlastitog života radi svakodnevne brige o obiteljskom ljubimcu. Pa onda borba. Bilo je kako je bilo, da sam znala onda sigurno ne bih tako dugo zaglavila u tako nesretnoj vezi. Vjerojatno ne bih ni uzela psa za kućnog ljubimca. Ali sve je to trebalo onda da bih znala ovo sada. Da ne treba uopće ni sekunde biti u lošoj vezi i da bolje ne uzimati psa za kućnog ljubimca jer te beštiije tako jebeno kratko žive. I šesnajst godina isto je kratko. I šezdeset kad si u šezdesetoj. Jednom kad sam iz nekog tada također nepoznatog razloga odlučila volontirati u azilu zamišljajući taj posao kao umirujuće prosvijetljenje kroz druženje s pametnim psećim okicama a završila lopatajući gomile psećih govana, poželjela sam također kupiti kuću i odmah udomiti cijeli jedan box pasa. U azilu je osim mjesta za govna bilo još samo mjesta za po pet pasa u jednom omanjem boxu. Svaki pas sere dvaput dnevno minimum, dva puta pet jednako deset govana dnevno a vremena za čišćenje bilo je samo vikendom, dakle, psi su živjeli jedan na drugome u žičanoj ogradi betoniranoj govnima. Samo oni sretnici koji su grizli do iznemoglosti mogli su imati svoj box samo za sebe. I prijetnju eutanazijom, ali, jbg, možda im se isplatilo. No, umjesto da spasim pet pasa iz azila samo samo jednog dana stisnuta srca poklonila azilu ogromnu plastičnu pseću kućicu koja je dobro štitila od kiše ali je imala previsoki kosi krov na kojeg se ni jedan pas u nedostatku prostora u boxu nije mogao popeti.
Sad sam eto starija i mudrija i znam da se svijet ne može spasiti, ali više baš i nemam tih nekih koktel hormona koji bi me činili sretnom i koji bi me od te ideje mogli zaštititi. Ono, kad se iz čista mira smiješ kao budala na brašno. To je to. Neki ljudi pribjegavaju drogama, neki alkoholu a neki trče maratone. Sve je to isto. Mrtva trka. Prestala sam trčati jer posao. Jer patike. Jer godine. Jer ovo, jer ono. Prestala sam biti sretnom jer ovo jer ono. Ono kad sam bila mlada i imala 27 godina, onda me posao spasio. Udaljio od same sebe dovoljno daleko da rane od samoranjavanja na miru zarastu. Sad mi smeta, sad bih se samoj sebi vratila i pomalo tješila. Ili ubijala, ili nešto, ne znam što, ali nekako sam si sve dalje i dalje i sve mi više nedostaje nešto ne znam što. Ili ja ili ti hormoni, nešto. Ili ono kad ne možeš spasiti svijet, a ne možeš, pokušaj makar spasiti sebe. Iako isto ne možeš.
Serem. Svejedno, nisam baš nešto. Možda su hormoni, možda masoni.