Svi smo mi treći maj, jbg
Bilo je to davno, ono još prošlo stoljeće, ono kad sam počela raditi u prvoj pravoj firmi, prijavljena na bijelo, zaozbiljno sve nešto, ozbiljna firma nalazila se u ozbiljnom selu, slovila je kvalitetnom, ustvari bila je to obična malena tiskara sastavljena od gazde ratnog profitera koji se prvi puta u svojem životu siromaška podebljao švercom šećera i tome sličnih humanitarnih pošiljaka a kojima se u ratnom vihoru uspješno gubio svaki trag, i jednog ozbiljnog, poštenog strojara koji je zanat i ozbiljnost posla izučio pobjegavši od mobilizacije čim dalje u talijansku fabriku i sigurnost tog zlog kapitalizma kojemu smo tako slijepo težeći završili u ratu, ili bijegu od mobilizacije, kako se kome više potrefilo, bilo je tu još par djelatnika strukovno nevezanih za tiskaru, ali eto, ni gazda sam po sebi nije znao šta je to štamparija, ali znao je brojati pare, pa bio je to trenutak u kojemu se to isplatilo, sjećam se onda i našeg jednog od važnijih mušterija koji nam je redovno donosio posao za brodogradilište, trebalo im je u ono doba tiskati blokove, knjige radnih naloga i sve te jako važne tiskane materijale, rekao bi čovjek, jbg, stigao nam kapitalizam, konkurentno tržište i to, trebalo je onda biti povoljan da se dobije taj posao, e zajebo bi se čovjek, jer naša je važna mušterija mudro poslovala i sve te tiskane materijale naplaćivala, bezobrazno bi bilo reći deset puta više, ali istina često zna biti toliko bezobrazna da se zbog nje i glave gube, i da, cijena je bila zaista toliko bezobrazna da mi je pobožni šef a koji je radio kao ekonomista, svaki puta na spomen važne mušterije ispod glasa mrmljao kako je taj čovik od tog sitnog prljavog posla izgradio sebi kuću i kako si vozi mercedesa i kako mu žena voli mercedesa a kćer lijena buba niškoristi samo leži na kauču. I navodno nije samo brodogradilište izgradilo maheru kuću, bile su tu i neke pekare, pa trikotaže, pa sve neke nekad velike državne firme u kojim se ni znalo ki pije ki plaća, a u kojima je uvijek sjedio netko tko bi dobio nešto malo ispod stola e da bi mu naš vrijedni slatkoriječivi maher uvaljivao blokove i radne knjige koje su koštale suhog zlata.
I svi smo složno u tome šutjeli i sudjelovali, gazda jer je bilo posla a posao znači novac, strojar jer je posao značio plaću, pobožni šef jer je vjerovao u kaznu nakon smrti a plaću jebiga prije, i ja također, jer mi je u to doba glavni problem bio kako upaliti/ugasiti kompjuter i nacrtati tablicu u Corelu i konačno započeti jednu sjajnu dizajnersku karijeru. Prvi posao, hej. Na bijelo, heeej. I uostalom, moj posao nije bio prljav, bio je tako čist i prazan kao ganc novi folder. A i naša mušterija nam je uvijek donosila čokolade i sitnice i bila je najugodnija od svih mušterija. Pa zašto onda talasati, navlačiti bijes i otkaz u svoj majušni, velikom svijetu tako nebitan život.
A onda se nešto promijenilo. Netko drugi je sjeo na mjesto onog nekog tko je bio dobar s našim maherom i netko je drugi počeo raditi za brodogradilište. Predaleko e da bismo mi u selu malenome išta o tome znali, nije da nas je zanimalo, ali ostali smo bez dobrog dijela sigurnog posla. Nekim čudom neopisivim, poklopilo se to onda s prvim padom onda vodeće stranke, da živimo u nekoj bajci sljedeća rečenica bila bi da živili smo otada sretno do kraja života, a kako ne živimo u bajci sljedeća rečenica reći će da je naš maher pripadao u tom trenutku krivoj stranci i da je na scenu stupio neki maher iz neke druge stranke a koji je imao vezu u nekoj drugoj tiskari.
Previše je vremena otada prošlo, ne sjećam se više točno ni imena te vrijedne nam mutne mušterije, i odavna ne vidjeh nikoga od ondašnjih kolega, malenu tiskaru su u međuvremenu progutale recesija i nove tehnologije, radnici se nekako kako koji snašli, nitko se više tamo ne bavi tiskarstvom, ali nekako ne sumnjam da brodogradilište još uvijek naručuje velike knjige radnih naloga, jer, jbg, ne živimo u bajci.
I ipak, imam još neke samo glupe emocije, taj treći maj, a štajaznam, rođendan mi je, trebalo bi mi biti važno, bar onako, glupo, usput, a i ti partizani isto, baš su na taj dan našli oslobađat Rijeku od groznih fašista, da živimo u bajci rekli bismo da su od toga dana svi živjeli sretno i berićetno, ali opet, eto, ne živimo u bajkama. Jbg.
Onokad vidim sedam komentara na svojem jedva iskilavljenom postu pa sam si silno onda pametna jer znadem već unaprijed da su se komentatori oko nečega posvadili, zašto se ljudi uopće svadiju, zato jer su zdravi, imaju energiju i svađa je navodno dobra jer rađa razlog za pomirbeni seks, koji je navodno također dobar, čini mi se da dobar je samo zato jer je seks, ali ako mu je svađa razlog onda znači da su svađaoci u problemu jer za seks ne znaju naći boljega motiva. Ja za seks nemam motiva isto kao ni za svađu, što bi se reklo da se ne seksam, pa eto, kad ne bi u blizini bilo mužjaka koji nikada nema motiva za svađu ali zato vječito ima milion i jedan razlog za seks, onda se ni seksala ne bih nikada. Ovako se samo ne svađam. Nemam toliko energije. Volim mirno i trlababalan. Mužjak je danas bolestan, kuri na 39. Ja samo zato nervozna, vjerojatno će me zaraziti, svi su sada ionako bolesni, a baš sam se lijepo uspjela riješiti sinusa i sad sam u problemu ako se opet razbolim jer mi apotekarica ne da kortikosteroide bez recepta, a promijenila sam doktoricu koja nije mogla povući moje podatke od stare doktorice, jer stara je na črnomercu a nova u vodnikovoj a serveri su im različiti. Moje sve bolesti ostale su na starom serveru kod stare doktorice. Staru doktoricu ustvari nisam nikad ni vidjela jer, u ovih pet godina mojeg njojzi hodočašća, ona se ne pojaviše nikada, navodno živi negdje u kanadi a na črnomercu ima još uvijek svoju ordinaciju koju pod njenim imenom vode sve neka deca friško poispadala sa fakulteta. No, nije to problem, problem je što deca ne znaju uvesti reda pa se svaki puta moram bolesna i slinava svađati ona dva tri sata koliko trulim u neredu pred ordinacijom, a baš se ne volim svađati. Nova doktorica uvela je reda i ne prima bez narudžbe i baš mi je to super što je kod nje čekaona prazna. Eto se može kad se oće. Sad je samo moram uvjeriti da su kortikosteroidi baš baš suuuuuper za mene. I da ih razumno trošim. Piše na gugletu da uzrokuju osteoporozu, što je baš zgodno za moje godine jer i menopauza uzrokuje osteoporozu, a sad kad mislim da sam riješila sinuse vrijeme je da riješavam i menopauzu. Hormoni i to. Kažu da to isto ne valja jer onda tumori. Život, općenito, samo niz nekih događaja na koje se kačimo, s vremenom otvrdnemo pa se kačimo samo na one najoštrije, smrti, doktore, tablete i bolesti. Isto tako klikamo i na seks i ubojstva i poneko poznato lice. Dosadno i predvidljivo, algoritmi mora da razvaljuju vilice dok nas proučavaju...
Danas sam jogijala i pojela šaku čili papričica za večeru, kičma mi je zato razgibana a nepci sprženi. Volim jogu sve više a papričice djeluju sve manje, koristim ih protiv bacila i bakterija i virusa i što ih više jedem to me manje peku.
Jednom smo se nakrcali na vlak negdje u Zagorju, otkud mi u Zagorju, pa pješke preko Sljemena, naravno, ima nešto veličanstveno u toj umirućoj atmosferi zaboravljenih željezničkih postajica austrougarske arhitekture, nešto od čega se istovremeno uplašim smrti i poželim zaljuljati na nekoj dugoj lajni, bilo je tamo i ono, koso svjetlo, zalazak sunca, poezija tim veća čim je tijelo puno endorfina a koji dolaze zajedno sa žuljevima i znojom, a još ako su i neke naznake proljeća u zraku, svezajedno ostaje zabilježeno kao taj, neki trenutak, za trenutke koje želim prodati za sitne pare u visokoj rezoluciji rado nosim fotoaparat, još radije nosim zmartfon, jer je toliko lakši i manje žulji, došlo je i to vrijeme kad mi se više ne da vaditi zmartfona, sve je više ručaka i večeraka prošlo bez njega, ne zna taj dočarati sve to što igra unutra, trenutno mi igra neka pomalo natrula, mužjak misli da kad vježbam strane jezike na kompjutoru, ja koja ih uzalud učim zato jer najveć mrzim izgovarati riječi, onda on misli da pišem skrivečki neki svoj tajni blog, još uvijek se boji nekih mojih tajnih zakutaka za koje nitko ne zna, možda je u pravu, već mi ni pisanje ne nedostaje isto kao ni zmartfon, zamor, zamor materijala i energije, zasićenje i krugovi i spirale i taj neki osjećaj, kako je vrijeme najdragocijenije od svega i kako ga je sve manje i kako bi bilo skroz opravdano boriti se za njega a možda i ne, svejedno je ustvari, najgore i najbolje je to svejedno...i to kako spotičem i zapinjem, također.
Oznake: žal za žalom
04.02.2019. u 22:37 | 7 Komentara | Print | # | ^