Jednom smo se nakrcali na vlak negdje u Zagorju, otkud mi u Zagorju, pa pješke preko Sljemena, naravno, ima nešto veličanstveno u toj umirućoj atmosferi zaboravljenih željezničkih postajica austrougarske arhitekture, nešto od čega se istovremeno uplašim smrti i poželim zaljuljati na nekoj dugoj lajni, bilo je tamo i ono, koso svjetlo, zalazak sunca, poezija tim veća čim je tijelo puno endorfina a koji dolaze zajedno sa žuljevima i znojom, a još ako su i neke naznake proljeća u zraku, svezajedno ostaje zabilježeno kao taj, neki trenutak, za trenutke koje želim prodati za sitne pare u visokoj rezoluciji rado nosim fotoaparat, još radije nosim zmartfon, jer je toliko lakši i manje žulji, došlo je i to vrijeme kad mi se više ne da vaditi zmartfona, sve je više ručaka i večeraka prošlo bez njega, ne zna taj dočarati sve to što igra unutra, trenutno mi igra neka pomalo natrula, mužjak misli da kad vježbam strane jezike na kompjutoru, ja koja ih uzalud učim zato jer najveć mrzim izgovarati riječi, onda on misli da pišem skrivečki neki svoj tajni blog, još uvijek se boji nekih mojih tajnih zakutaka za koje nitko ne zna, možda je u pravu, već mi ni pisanje ne nedostaje isto kao ni zmartfon, zamor, zamor materijala i energije, zasićenje i krugovi i spirale i taj neki osjećaj, kako je vrijeme najdragocijenije od svega i kako ga je sve manje i kako bi bilo skroz opravdano boriti se za njega a možda i ne, svejedno je ustvari, najgore i najbolje je to svejedno...i to kako spotičem i zapinjem, također.
Post je objavljen 04.02.2019. u 22:37 sati.