Bilo je to davno, ono još prošlo stoljeće, ono kad sam počela raditi u prvoj pravoj firmi, prijavljena na bijelo, zaozbiljno sve nešto, ozbiljna firma nalazila se u ozbiljnom selu, slovila je kvalitetnom, ustvari bila je to obična malena tiskara sastavljena od gazde ratnog profitera koji se prvi puta u svojem životu siromaška podebljao švercom šećera i tome sličnih humanitarnih pošiljaka a kojima se u ratnom vihoru uspješno gubio svaki trag, i jednog ozbiljnog, poštenog strojara koji je zanat i ozbiljnost posla izučio pobjegavši od mobilizacije čim dalje u talijansku fabriku i sigurnost tog zlog kapitalizma kojemu smo tako slijepo težeći završili u ratu, ili bijegu od mobilizacije, kako se kome više potrefilo, bilo je tu još par djelatnika strukovno nevezanih za tiskaru, ali eto, ni gazda sam po sebi nije znao šta je to štamparija, ali znao je brojati pare, pa bio je to trenutak u kojemu se to isplatilo, sjećam se onda i našeg jednog od važnijih mušterija koji nam je redovno donosio posao za brodogradilište, trebalo im je u ono doba tiskati blokove, knjige radnih naloga i sve te jako važne tiskane materijale, rekao bi čovjek, jbg, stigao nam kapitalizam, konkurentno tržište i to, trebalo je onda biti povoljan da se dobije taj posao, e zajebo bi se čovjek, jer naša je važna mušterija mudro poslovala i sve te tiskane materijale naplaćivala, bezobrazno bi bilo reći deset puta više, ali istina često zna biti toliko bezobrazna da se zbog nje i glave gube, i da, cijena je bila zaista toliko bezobrazna da mi je pobožni šef a koji je radio kao ekonomista, svaki puta na spomen važne mušterije ispod glasa mrmljao kako je taj čovik od tog sitnog prljavog posla izgradio sebi kuću i kako si vozi mercedesa i kako mu žena voli mercedesa a kćer lijena buba niškoristi samo leži na kauču. I navodno nije samo brodogradilište izgradilo maheru kuću, bile su tu i neke pekare, pa trikotaže, pa sve neke nekad velike državne firme u kojim se ni znalo ki pije ki plaća, a u kojima je uvijek sjedio netko tko bi dobio nešto malo ispod stola e da bi mu naš vrijedni slatkoriječivi maher uvaljivao blokove i radne knjige koje su koštale suhog zlata.
I svi smo složno u tome šutjeli i sudjelovali, gazda jer je bilo posla a posao znači novac, strojar jer je posao značio plaću, pobožni šef jer je vjerovao u kaznu nakon smrti a plaću jebiga prije, i ja također, jer mi je u to doba glavni problem bio kako upaliti/ugasiti kompjuter i nacrtati tablicu u Corelu i konačno započeti jednu sjajnu dizajnersku karijeru. Prvi posao, hej. Na bijelo, heeej. I uostalom, moj posao nije bio prljav, bio je tako čist i prazan kao ganc novi folder. A i naša mušterija nam je uvijek donosila čokolade i sitnice i bila je najugodnija od svih mušterija. Pa zašto onda talasati, navlačiti bijes i otkaz u svoj majušni, velikom svijetu tako nebitan život.
A onda se nešto promijenilo. Netko drugi je sjeo na mjesto onog nekog tko je bio dobar s našim maherom i netko je drugi počeo raditi za brodogradilište. Predaleko e da bismo mi u selu malenome išta o tome znali, nije da nas je zanimalo, ali ostali smo bez dobrog dijela sigurnog posla. Nekim čudom neopisivim, poklopilo se to onda s prvim padom onda vodeće stranke, da živimo u nekoj bajci sljedeća rečenica bila bi da živili smo otada sretno do kraja života, a kako ne živimo u bajci sljedeća rečenica reći će da je naš maher pripadao u tom trenutku krivoj stranci i da je na scenu stupio neki maher iz neke druge stranke a koji je imao vezu u nekoj drugoj tiskari.
Previše je vremena otada prošlo, ne sjećam se više točno ni imena te vrijedne nam mutne mušterije, i odavna ne vidjeh nikoga od ondašnjih kolega, malenu tiskaru su u međuvremenu progutale recesija i nove tehnologije, radnici se nekako kako koji snašli, nitko se više tamo ne bavi tiskarstvom, ali nekako ne sumnjam da brodogradilište još uvijek naručuje velike knjige radnih naloga, jer, jbg, ne živimo u bajci.
I ipak, imam još neke samo glupe emocije, taj treći maj, a štajaznam, rođendan mi je, trebalo bi mi biti važno, bar onako, glupo, usput, a i ti partizani isto, baš su na taj dan našli oslobađat Rijeku od groznih fašista, da živimo u bajci rekli bismo da su od toga dana svi živjeli sretno i berićetno, ali opet, eto, ne živimo u bajkama. Jbg.
Post je objavljen 24.02.2019. u 20:13 sati.