kad kiši pomiriši
Ima one neke internetske poslovice za ubijanje vremena gdje se laže maže kako su četrdesete bolje od tridesetih, šezdesete od pedesetih i tako redom sve dok smrt ne postane bolja od života, i dalje nekako tvrdim da su tridesete ipak, top, mnoge žene preferiraju četrdesete, ali ko im kriv kad su išle rađat pa su tek u kratkim trenucima četrdesetih vratile sebi svoje vrijeme, ako uopće jesu i ako im je uopće išta od energije ostalo, neke od njih mahnito tvrde da su i dalje one top i da energije imaju beskrajno i da su snažne i nepobjedive i da ih je majčinstvo učinilo vrhunaravnim superbićima, al, bzvz zamajavanje, četrdesete su lagano ono vrijeme kad se prepušta mjesto onim dvadesetogodišnjakinjama, jer ipak, alo. Drugi oblik zamajavanja jest da je to sve u glavi, ali glava isto ima tol'ke godine nakupljenih informacija i ne može više funkcionirati kao ono nekada, čak i ako ništa od tih informacija nije uspjela prisvojiti i pretvorit u nešto nazovi pametno, ipak je to sve zakrčeno i šteka, pomalo. A emocije, eh emocijeeee. Hormoni i to. Bez emocija nema života. Ni bez hormona isto. Milamajka nema više štitnjače pa sad pije neke hormone od svinje. Ovi od svinje su navodno bolji jer nisu plastični, kemija i to, jelte, ali su isto tako i puno skuplji. Veliju doktori da to je sve u glavi a najnovija istraživanja su pokazala da i lažne operacije imaju također placebo učinak. Moje najnovije istraživanje je pokazalo da mi artičoke izazivaju migrenu, ali mužjak ne vjeruje zato jer da bi istraživanje bilo proglašeno znanstveno potvrđenim onda se mora potvrditi deset puta i to zaredom. Pa me sad tjera da jedem artičoke svaku malu pa da vidimo. Neću. Meni je dvaput zaredom sasvim dovoljno. Mužjak veli da je to u rangu slučajnosti, a mene mrzi imati migrene i slučajno a kamoli namjerno. Osim migrene artičoke mi rade balone za let oko svijeta u crijevima i neću. Sa crijevima i dalje vodim rat, a bit će samo gore, ali nekako se privikavamo, izbacujem sve više hrane s menija i redovno magnezij. Trčanje je pomagalo, ali ne trčim otkatko su me sinusi prikovali za zatvoreno i toplo. Od jeseni, dakle. A sad je već vruće, prevruće. A do maloprije sad me prala proljetna alergija. Ne trčim dakle. Dobila sam i celulit, ali ne onaj slatki buckasti, nego onaj koji nastane kada se koža tužno odvoji od mišića i onda visi onako grumenasto... Jest da se to javilo na dva centimetra kvadratna i to samo u downward dog pozi, ali nije prije toga bilo pa je sad strašno. Šok i to. I ono kad kažu da su promjene fantastična stvar i da ih treba prigliti, jer im ionako nemreš pobjeći, a osjećaj ljubavi i prigrljenja najjači je od svih. A osjećaji, eh osjećajiiii. Mužjak i ja smo si još uvijek osjećajni. Nekako bolesno ovisno i možda to baš nije dobro, ali život je jedan i živi ga fikreta*. Od drugih veselja u četrdesetima izdvajam sve neke planove i krojeve. Zamislila sam krojeve za torbe, zamislila sam slike za prodaju, zamislila sam kupiti novi fotoaparat za veselje, to zato jer mi je stari fotaparat preminuo a otkad radim kao pro fotograf, zgadilo mi se to, škljocanje i to. Gadilo mi se skoro godinu dana i sad mi se nekako vratilo. Ustvari nisam nikakav pro fotograf, samo mi uvalilo pro opremu i pustilo me da škljocam, pa eto škljocam, nitko se ne žali, a ponekad me i pohvale. To kad se dočepam fotošopa pa tamo sve popravim. Ali sad mi nekako došlo i da slikam livadu i planinu i cvijet, čist onako, iz gušta, ali s boljim poznavanjem opreme. Prije nisam baš tako dobro poznavala opremu jer ju nisam ni imala, imala sam samo dslr aparat i dva objektiva koje sam kupila u nekom kafiću na Korzu od švercera na crno. Prije toga sam kupila isto jedno od onih prvih digitalnih čuda u ovlaštenom dućanu u Puli. Ovlašteni aparat crko je taman kad je istekla garancija i kad je prodavač rekao da se više isplati kupit novi nego popravljat stari jer ga je tehnologija već pregazila. A taman sam skopčala što je to raw. Aparat od švercera trajao je deset godina i nije ni riječ rekao na to što ga je tehnologija pregazila. Trebala sam u međuvremenu kupiti još deset aparata u ovlaštenom servisu i deset od švercera e da bih izvukla neki znanstveni zaključak, ali, eto, ima još nešto, što skuplji aparat to bi trebao duže trajat. U ovom slučaju jest, bio je skoro triput skuplji i trajao je više od triput duže. A sad mi treba još jedno deset života da proglasim otkriće znanstveno potvrđenim. Ali, jedan je život, jedna je fahreta**. Osim toga u četrdesetima sam odlučila naći si uzore, ljude kojima se divim. Život mi uglavnom prošao bez ikakvog uzora, ali u zadnje dvije godine ubrala sam dva uzora. Prvi je jedna holanđanka koja hladno vozi biciklo po kiši dok joj se dugi plavi špageti od mokre kose lijeno lijepe po leđima, (uvijek je se sjetim dok mi kolegice vrište od malo kiše u prognozi radi koje onda moooraju doći autom na posao pa ćubiti u kolonama sa sve nekim prepadano frustriranim ljudima...) drugi uzori su grupa sredovječnih veselih belgijaca koji su po najvećem pljusku i nevremenu banuli u dom na dvijeiljade metara dok smo se mi skrušeno i ponizno grijali na suhom uz vatricu iz kamina i raspederenu košaru punoj marmelade i putra, reklo bi se da mi je kiša najveći užas u životu, ali ustvari, najveći mi je užas biti šćućuren i uplašen pred stvarima u životu, stvarima koje možemo umisliti strašnima i nepremostivima, ili ih jednostavno prihvatiti kao trenutnu smetnju koja će ionako proći, a mi se na to nećemo obazirati jer život je ionako samo jedan i šteta ga je trošiti u šćućurenosti i uplašenosti. Moja trenutno oba uzora nepoznati su ljudi koje sam doživila u nekim djelićima minuta, to je jedini način da mi ostanu uzori i ne raspadnu se u komadiće banalnosti, i srela sam ih na putovanjima i zato najvolim putovati, radi tih nekih malih trenutaka, i radi krasnih prizora koje ću loviti s novim fotoparatom i pripadajućim objektivima koji će mi svi zajedno izazivati bolove u leđima u prijetećim četrdesetima. Ali smetnje su samo povremeni pljuskovi koji će ionako proći. I s godinama će potrajati sve duže i prolaziti sve teže, zato valjda važno je prihvatiti ih čim prije, navući gojze i kabanicu i veselo odjezditi iz toplog doma s raspederenim košaricama...
*zabranjeno pušenje
**lepa brena
ko bi gori sad je bolji
Bilo je to davno, neko drugo doba, završavala se srednja škola, bližili smo se maturi, bilo je proljeće, otvarali se zeleni pupovi, otvarao se cijeli jedan svijetao i obećavajući novi svijet, bili smo onako bedasto sretni kao što su to maturanti svih zemalja uvijek bili i ostali, sretni jer postojimo, sretni, jer, eto, tako, hormoni i to, divili smo se onda onoj ćelavoj pjevačici, činila nam se ultimativnim simbolom snage i bunta, žena koja je nešto drugo osim kose, noktiju, sisa, minjaka i to, žena koja je pokazivala ljepotu i snagu na svoj način a nikako uobičajeni i nametnuti, šuškali smo onda da sirota dolazi iz zemlje u kojoj popovi vladaju i u kojoj je abortus zabranjen i žene nemaju nikakva prava, jebiga, činilo se onda to beskrajno zatucano, daleko i činili smo se onda samima sebi tako sigurnima i zaštićenima u svojem gnijezdu u kojem nismo prisiljene na bespogovorno rađanje i slušanje zatucanih autoriteta i baš je bilo super onda da nismo rođene u Irskoj i da živimo u Jugoslaviji koja se činila onda toliko boljom od Irske... da, bilo je to jedno, sada čini se tako daleko i nestvarno, drugo neko doba.
Oznake: Ringišpil
27.05.2018. u 08:50 | 5 Komentara | Print | # | ^