Bilo je to davno, neko drugo doba, završavala se srednja škola, bližili smo se maturi, bilo je proljeće, otvarali se zeleni pupovi, otvarao se cijeli jedan svijetao i obećavajući novi svijet, bili smo onako bedasto sretni kao što su to maturanti svih zemalja uvijek bili i ostali, sretni jer postojimo, sretni, jer, eto, tako, hormoni i to, divili smo se onda onoj ćelavoj pjevačici, činila nam se ultimativnim simbolom snage i bunta, žena koja je nešto drugo osim kose, noktiju, sisa, minjaka i to, žena koja je pokazivala ljepotu i snagu na svoj način a nikako uobičajeni i nametnuti, šuškali smo onda da sirota dolazi iz zemlje u kojoj popovi vladaju i u kojoj je abortus zabranjen i žene nemaju nikakva prava, jebiga, činilo se onda to beskrajno zatucano, daleko i činili smo se onda samima sebi tako sigurnima i zaštićenima u svojem gnijezdu u kojem nismo prisiljene na bespogovorno rađanje i slušanje zatucanih autoriteta i baš je bilo super onda da nismo rođene u Irskoj i da živimo u Jugoslaviji koja se činila onda toliko boljom od Irske... da, bilo je to jedno, sada čini se tako daleko i nestvarno, drugo neko doba.
Post je objavljen 27.05.2018. u 08:50 sati.