helou spejs kar
Jučer je svijet obišla slika auta koji leti svemirom, u onoj sekundi vlastitog preletanja zmartfon vijesti upamtila sam nešto neki olsen, a ustvari je elon, nikad neću upamtiti kako spada jer u pravilu ne idem dalje od naslova, uglavnom, pun je net auta koji leti svemirom, a iznad glave šofera leti zemlja. Čudesno, zamamno, nestvarno, blesavo i naoko niškoristi. Ali, neka ga. Za to vrijeme, kod nas na zemlji, na odjelu izdavaštva dobili smo nalog za prelamanje knjige koja će sadržavati svu istinu, istinu i samo istinu o josipu brozu kosu udbi i blajburgu. I svemu tome nečemu što se odigravalo iljadudevestočetrdesetprve. Dobili smo i materijale, sve neke predebele arhivske knjige, koje je neki besposleni a istine žedan penzioner pročitao od naslova do broja stranice i vrijedno označio i sada će izvući neku istinu. Istinu koja je veća i značajnija od glupog auta na struju koji lebdi svemirom dok mu zemaljska kugla leti nad glavom. Istina je precijenjena riječ. Istina je da kolege misle da ćemo se riješit četrsprve tek kad ovi dosadnjakovići poumiru, istina je da će na njihovo mjesto zasjest onda ovi iz devedesprve, istina je da se nikada nećemo riješiti vlastitih demona, nego uvijek rađati neke nove. To je prokletstvo iliti blaženstvo života na zemlji. To je suština života samoga. Usput, radimo te neke stvari i onda ih katalogiziramo riječima i onda se oko tih riječi svađamo. Jes istina, nije istina. Istina je da je od četrsprve do auta na struju, pa još u svemiru, veliki raspon, čini se da je velik. A ipak stane u jedan ljudski život. Istina je da Hrvati obožavaju aute. Obožavaju u njima širiti svoje debele guzice i onda ih ostavljati po pločnicima za pješake zato jer nemaju gdje drugo. Ne guzice, nego aute. Autima jebu tu sirotinju pješačku. Istina je i da mi je meni guzica sve tvrđa i tvrđa kad idem uporno idem biciklom na posao. Istina je da me iz auta gledaju kao na srolju sirotinjsku jer nisam u autu nego na hladnom vazduhu. Istina je da ja žalim njih i njihove mekane guzice isto kao i oni mene bez auta. Istina je i da sam sve uspješnija u ignoriranju sirotinjske ljubavi prema autima. To je ono kad moram probiciklirati Ilicom a ne ogrebati pritom sve one bemveje i audije i ne posudarati se sa sirotinjskom pješadijom i, onda ide ono najvažnije, pritom se uopće ne iznervirati. Ni ražalostiti. Ni pustiti emocijama da sudjeluju. Prvakinja sam svijeta u gušenju emocija. Da nisam, sad bih likovala.
08.02.2018. u 20:24 | 3 Komentara | Print | # | ^Nema n
Neka ambiciozja ideja je da kad dođem dom s posla, i onda pojedem ručak (jerbo sam emancipirana gadura pa me ručak dočeka skuhan i na stolu), obavim ritualni razgovor s milamajkom, nešta malo počistim i stavim robu sušit, pa lijepo sjednem za kompjutor pa radim. Makar malo. Sat. Pola. Malo.
Nemrem, ne ide više, negdje oko podne na poslu mi je već dosta i kompjutora i posla i svega, nakon čega mozak sve više odbija suradnju i želi nekamo otići. Nikamo najradije. Pa ode nikamo. Ode utorkom i ne vraća se do subote. Nedjeljom malo priviri da li je sve u redu, u ponedjeljak ga zajebem i to je to.
Nekad nije bilo tako. Nekad se moglo. Jbg.
a sigurnosno pitanje?
Ono što je u životu najvažnije jest da zdravlje dobro služi. Jednom kad zdravlje dobro služi onda se možeš baviti glupostima i ponosno ih nazivati svojim životnim dostignućima. Sve drugo manje više. Važno je isto tako i razmnožiti se jer to je jedino što podudara primarnu biološku potrebu i riječi iz Biblije. Ili Kurana. Ili bilokoje druge organizirane vjere koja ima tendenciju zavladati svijetom za što treba samo poslušne sljedbenike. Kod pokušaja vjere da zavlada svijetom dobro je to što su joj potrebni ljudi, jerbo ljudi se sami od sebe jako trude zavladati svijetom. I zato reče netko nekom: idi svijetom i množi se. Men' se ne da vladati svijetom, najviše mi se da ljenovati. To kad sam dobro, kad me zdravlje izda onda me napadne neka nervoza i tjeskoba i nije dobro jer onda mislim da nešto moram, ili da sam morala ali nisam i više ne mogu i to bude još gore. A možda nije dobro ni ovo kad je sve naoko u redu, samo mi se spava i samo čekam da vrijeme prođe. I teško mi započinjati jer mi se onda čini da neću imati dovoljno fokusa do kraja. I ponekad mi se čini da to je sve od zmartfona, zmartfon je uvelike upropastio duhansku industriju zato jer je postao nova ovisnost. Prije se palila cigareta na cigaretu, sad se samo niže kratka vijest na kratku vijest. Ili igrica na igricu. Ili post na post. Sve brzo, kratko i odmah zaboravljeno. To odmah zaboravljeno isto mi postaje problem, a to ne znam više jer je problem od zmartfona ili od godina. Vjerojatno sve zajedno. Najgore od svega je kad sjedim u sadašnjem trenutku a napadaju me slike mirisi zvukovi i osjećaji iz nekih davnih trenutaka. To kad postaje nepodnošljivo onda krenem sumanuto čistiti i bacati. Bacanje dođe kao neka vrsta oslobađanja. Iako, mi kad bacamo to više nitko ne može koristiti, jer bacamo samo neupotrebljivo. Mužjak voli mantrati kako smo bogati, meni bogato znači ono kad možeš ono što sad imaš i zaraditi a ne samo potrošiti. Ergo, ne osjećam se snažno što se pitanja bogatstva tiče. Ponekad mi se samo čini da imam sreće i to je to. I to ne neke nevjerojatno velike sreće nego amantamanpotaman. A ponekad mi se čini da to što se meni čini srećom nekome sa strane izgleda kao tuga i žalost. U svakom slučaju, ono prvo je bitnije. Ponekad mi se ne da čistiti jer čisto nije konačno stanje. Ništa nije konačno, to me najveć uljenjuje, to što treba svaki dan ulagati energiju, neke dane više neke manje, neke lakše neke teže, i onda kad se konačno navikneš na nekonačno, onda dođe smrt koja kaže da je ona konačna i da nema dalje ništa više. Što je još jedna stvar koja se ne podudara s Biblijom ili Kuranom a koja ljudima baš zato ide naruku. Meni ljudi uglavnom idu nakurac. Iako kurac nemam, ali stilski i figurativno to je to. Komplimentirana sam kao iskonski bezosjećajno i grdo stvorenje, to jer ne rađam i smatram ljudsku kvarnost skroz prirodnom i prihvatljivom, ali to mi samo pomaže lakše prihvatiti sve to nešto, zlo i slabosti. Zlo je kad boli, slabost je kad nam ne ide na ruku, sve počinje od našeg centra svijeta. Kažu da kad se polovi zamijene da ćemo ostati bez interneta i struje tisućama godina. Što za moj vijek znači zauvijek. Nepojmljivo strašno.
03.02.2018. u 12:32 | 5 Komentara | Print | # | ^