a sigurnosno pitanje?
Ono što je u životu najvažnije jest da zdravlje dobro služi. Jednom kad zdravlje dobro služi onda se možeš baviti glupostima i ponosno ih nazivati svojim životnim dostignućima. Sve drugo manje više. Važno je isto tako i razmnožiti se jer to je jedino što podudara primarnu biološku potrebu i riječi iz Biblije. Ili Kurana. Ili bilokoje druge organizirane vjere koja ima tendenciju zavladati svijetom za što treba samo poslušne sljedbenike. Kod pokušaja vjere da zavlada svijetom dobro je to što su joj potrebni ljudi, jerbo ljudi se sami od sebe jako trude zavladati svijetom. I zato reče netko nekom: idi svijetom i množi se. Men' se ne da vladati svijetom, najviše mi se da ljenovati. To kad sam dobro, kad me zdravlje izda onda me napadne neka nervoza i tjeskoba i nije dobro jer onda mislim da nešto moram, ili da sam morala ali nisam i više ne mogu i to bude još gore. A možda nije dobro ni ovo kad je sve naoko u redu, samo mi se spava i samo čekam da vrijeme prođe. I teško mi započinjati jer mi se onda čini da neću imati dovoljno fokusa do kraja. I ponekad mi se čini da to je sve od zmartfona, zmartfon je uvelike upropastio duhansku industriju zato jer je postao nova ovisnost. Prije se palila cigareta na cigaretu, sad se samo niže kratka vijest na kratku vijest. Ili igrica na igricu. Ili post na post. Sve brzo, kratko i odmah zaboravljeno. To odmah zaboravljeno isto mi postaje problem, a to ne znam više jer je problem od zmartfona ili od godina. Vjerojatno sve zajedno. Najgore od svega je kad sjedim u sadašnjem trenutku a napadaju me slike mirisi zvukovi i osjećaji iz nekih davnih trenutaka. To kad postaje nepodnošljivo onda krenem sumanuto čistiti i bacati. Bacanje dođe kao neka vrsta oslobađanja. Iako, mi kad bacamo to više nitko ne može koristiti, jer bacamo samo neupotrebljivo. Mužjak voli mantrati kako smo bogati, meni bogato znači ono kad možeš ono što sad imaš i zaraditi a ne samo potrošiti. Ergo, ne osjećam se snažno što se pitanja bogatstva tiče. Ponekad mi se samo čini da imam sreće i to je to. I to ne neke nevjerojatno velike sreće nego amantamanpotaman. A ponekad mi se čini da to što se meni čini srećom nekome sa strane izgleda kao tuga i žalost. U svakom slučaju, ono prvo je bitnije. Ponekad mi se ne da čistiti jer čisto nije konačno stanje. Ništa nije konačno, to me najveć uljenjuje, to što treba svaki dan ulagati energiju, neke dane više neke manje, neke lakše neke teže, i onda kad se konačno navikneš na nekonačno, onda dođe smrt koja kaže da je ona konačna i da nema dalje ništa više. Što je još jedna stvar koja se ne podudara s Biblijom ili Kuranom a koja ljudima baš zato ide naruku. Meni ljudi uglavnom idu nakurac. Iako kurac nemam, ali stilski i figurativno to je to. Komplimentirana sam kao iskonski bezosjećajno i grdo stvorenje, to jer ne rađam i smatram ljudsku kvarnost skroz prirodnom i prihvatljivom, ali to mi samo pomaže lakše prihvatiti sve to nešto, zlo i slabosti. Zlo je kad boli, slabost je kad nam ne ide na ruku, sve počinje od našeg centra svijeta. Kažu da kad se polovi zamijene da ćemo ostati bez interneta i struje tisućama godina. Što za moj vijek znači zauvijek. Nepojmljivo strašno.
03.02.2018. u 12:32 | 5 Komentara | Print | # | ^