" Danas je Dan Republike i stari je popio malo..."
...a štajaznam, to mi je najbolji naslov kojeg sam danas pročitala, pa reko da ga kopiram da se ne zaboravi, naslov ne vodi nikuda jer je link prekinut, ali svejedno, režiser vjerojatno sigurno nije računao na ovakvu mogućnosti interpretacije, a o ratnom zločincu koji sokratovski teatralno pije otrov mogu reći samo šteta da ga nije popio trideset godina prije, ali nije šteta ustvari, svejedno je, da nije bilo njega bilo bi nekoga drugoga na njegovom mjestu tko bi klao i haračio, ta mjesta su vrlo poželjna ustvari, i onojednom kad si dio naroda koji ratne zločince slavi kao ratne heroje, onda moraš prihvatiti i ideju da svi smo mi ratni zločinci, i da, jbg, nema tu neke pomoći, glupost je to. istina, u ono doba više me je pogodilo rušenje staroga mosta nego svi oni brojevi mrtvih ljudi, i jbg, tvrdo je to, lakše mi se vezati uz poznate simbole nego nepoznate ljude... poznatih simbola i dalje se još uvijek raja boji više nego nepoznatih ljudi, jbg, tvrdo je to.
Oznake: Dan Republike
29.11.2017. u 19:48 | 3 Komentara | Print | # | ^drndr mrndr
Nedjelja jutro, sveta nedjelja, štajaznam, možda se danas pali jedna od onih božićnih svijeća a možda i ne, nisam u tim krugovima, baba mi se vjerojatno okreće u grobu, al, jbg, ne idemo ni namisu, a nemamo baš ni mir ni tišinu jerbo mladunče trenira bas gitaru, električnu, naravno, ima i ono, pojačalo, nije baš Mišo Hrnjak, al, jbg, trenira, bolje da nedjeljom ujutro trenira bas gitaru nego da se drogira, a i bolje da trenira bas gitaru nego da ide namisu, imam problem s crkvenjacima, jbg, mislim da ništa dobro nije nastalo nasilu, dobro je kad se radi iz ljubavi, ergo veća je ljubav raditi galamu gitarom nego ići nasilu namisu zato jer je red, pa dakle, i zato mi je draže da lupa u gitaru nego da ide namisu. Osim ako namisu baš voli, al, jbg, ne voli. Nitko ga nije učio da namisu voli, niti da ide, ali gitara, eto... mladunčetu je ustvari u nekom trenutku rane mladosti slon prdnuo u uvo, i nema baš dara ama baš nikakvoga za pjevanje, činilo se neko vrijeme da nema baš talenta ni za muziku, ali eto, vježba čuda čini, od talenta čudo, a od antitalenta slušljivi prosjek, pa nema veze, samo nek je u ljubavi, a imalo je i mladunče nastup na koncertu, naravno, ima tu neki ljudi ostarjeli koji pokušavaju zaraditi koju kunu pa pozivaju decu da sviraju za sitnu lovu, pa im na koncert onda dođu klinci iz razreda, mame, tate, tetke, babe i dede koji još nisu u grobu, pa smo bili tako izloženi najgore odsviranom koncertu u vlastitoj povijesti pohođenja koncerata, ali ima nešto, jbg, ti današnji klinci, uopće nemaju srama, lupaju nešto, pogode svaku treću notu, mi iz publike pokušavamo onda pogoditi odakle su nam te neke pjesme poznate, ali, na kraju, ništa to nije bitno, bitno je samo imati muda, ili nemati srama, ili oboje, pa izaći na stejdž i onda tamo lijepo izgledati s gitarom. Ili mikrofonom, ili bubnjem, čimegod. I nemati tremu prije a ni poslije. S nedostatkom treme i količinom narcisoidnosti u stasaloga mladunčeta moramo biti zadovoljni. Život se ionako sastoji samo pd bezbroja pokušaja sinkroniziranja doživljaja sebe iznutra i doživljaja svijeta izvana, i kad sebe doživljavaš bogom i svijet će te prije ili kasnije tako doživjeti. Ili ako se doživljavaš sroljom isto tako. A veliju da ni rolingstonsi nisu nikad naučili svirati, pa eto ih vidi ih... uglavnom, eto, vježba se.
sam da se javim
Popravila sam kompjutor. Trebalo je za to dva mjeseca. Samo. Ustvari je do energije. One energije koja vjeruje da se stvari mogu popraviti pa koja te tjera da istjeraš stvar dok se ne popravi. Ustvari sam prije par godina kupila polovni skupi kompjutor zato jer želim alat o kojem ne moram ništa znati nego ga samo pokrenuti i raditi. I ne moram pritom proučavati zastarjele forume i klipove u kojima neki nadobudnik mucavo objašnjava kako se krpaju softveri i ini IT problemi. Ustvari sam samo otkrila da je ta ideja sama po sebi fantastična, ali isto tako sama po sebi izvediva samo onima, bogatašima. Bogataši znaju kako stvari funkcioniraju, tj, sve što škripi to se podmaže, najbolja mast je u obliku novčanica i tako to te stvari funkcioniraju. I ne moraš ništa pretjerano znati o softverima i servisima i ljudima, osim da je sve to beskrajno pokvarljiva roba i da se pokreće isključivo novčanicama. I sve što ti treba za funkcioniranje su iste te novčanice. I sve je na prodaju, a svi oni nazovi dobri ljudi koji ti blagonaklono žele pomoći uglavnom te šalju na neke krive puteve gdje gubiš energiju i ono malo para što se usuđuješ izdvojiti za te marifetluke. I onda, na kraju, sam si sebi kriv/a za svo to krivo/sanjalačko razumijevanje života i pravila igre. Jednostavna i prosta ko pasulj. Osim toga, u zadnja dva mjeseca sve je isto po starom, zdravlje sve više odgovara godini proizvodnje, istovremeno se borim s kroničnom upalom sinusa, povremenim napadima upale mjehura, krvavim iscjedcima i sve češćom bezvoljom i umorom. Sveukupna energija oko mene je beznadežnost i ravnodušnost, na poslu je cijeđenje, ponovno sanjarim o otkazu i mirnom životu kućanice, u tu svrhu ne da mi se uplatiti listić od lota, jer, u principu, važnost novčanica javlja mi se samo u trenucima kad je za to potreba, a to znači samo nespremnost za te trenutke. Popila sam u zadnjih pet dana petnajst litara čaja i čini mi se koža sjajnijom. I jednu dozu antibiotika i čini mi se mjehur umiren. Onda ću vjerojatno još jednu dozu istih za nos po drugi puta u zadnja dva mjeseca, i za to uglavnom plaćam zdravstveno. I dopunsko i obavezno. Dopunsko plaćam jer su smislili tramakanciju od otkazivanja radi koje sam u zadnje četiri godine platila već dvije svoje operacije radi one jedne za koju sam počela plaćati dopunsko. Sve ostalo su antibiotici i doznake za bolovanja. Debilana. Milamajka je u međuvremenu popušila neki tumor i mora na operaciju. Šaljem je u privatnu bolnicu, ako je već trebaju ubiti da joj barem tamo bude lijepo. Onokad su staroga ubijali u državnoj bolnici... ne znam, ima te neke pare, nek ih spizdi sve na sebe, ima tu neku privilegiju da je kao radnička klasa skupila sebi dovoljno novaca da se liječi u privatnika, nek iskoristi, ja svakako neću imati tu privilegiju, a do njenih godina, ako ih doživim, neće ni biti državne bolnice. Zgrade u kojima su sada će se urušiti same od sebe, a oni neće imati kamo preseliti. Veselim se svijetloj budućnosti. Svemir je u meni i oko mene i silno me voli. Umrla je L. Hay, i ona isto. Mirno u snu, kao što je i živjela. Zima je tek počela, sat se pomjerio, vraćam se kući po smrzotini i mrklom mraku, vozim biciklo okićena svjetlećim detaljima, to da malo podebljam sve upale, jer je zdravo kretati se po smogastom gradu gdje se frustracije dijele po cesti kao jeftini bomboni, dan gubim u zatvorenom prostoru, radim za veliki trgovački lanac koji prodaje mnogo proizvoda, počinje predblagdansko veselje, u tu svrhu moram poslikati i obraditi milion proizvoda, nevjerojatna količina hrane koju nakraju pobacam u smeće, a sve da bi se više trošilo, sve da bi se ljudi osjećali moćnije i bolje, sve mi je teže pokušavati to postići, to moćnije i bolje. I predblagdansko veselje mi ove godine već ide na ganglije, a nije ni počelo... ponekad pomislim da su ljudi koji u tome uspiju pronaći ushit i veselje jednostavno površni i glupi, ali s druge strane, sretni su, možebit da nisu glupi uopće... uglavnom, sve po starome.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
01.11.2017. u 09:07 | 10 Komentara | Print | # | ^