Ponedjeljak je. Jutro je. Sivo i mračno i hladno i odurno kako i priliči ovome gradu i dobu godine. Osjetim, ponekad ponedjeljkom, energiju svih tih ljudi koji ustaju i kreću na svoje poslove, onda i mene nešto potjera da krenem, pa na tržnicu, usisavanje, pranje, spremanje, kuhanje, učenje, sve nešta mnogo toga svašta. Pa se premorim i za utorak više nemam volje. Onda sam samo umorna i nezaposlena kućanica u srednjoj životnoj dobi. I ništa više.
Jutros sam samo osjetila malo od svega toga, ali me nije dotaklo dovoljno snažno, nimalo snažno, nisam ni ja neka snaga, uostalom.
Jučer sam obrijala tatu. Rekla mu da sad izgleda kao curica. Rekao je da je on to oduvijek bio. Curica. Dok ga gledam dok bespomoćno umire prepoznajem milion tih bliskih i dragih obrazaca, usađenih negdje duboko u meni, tih destruktivnih, samokritički negativnih misli, iskaču na površinu kao mrtve napuhnute ribe, i to isto, kad se pretjera sa negativnosti, onda se tome počnemo smijati, njegovom mesu koji truli kao trula jabuka, ili onome kako ga nose zašivenog kroz bolničke hodnike kao prepariranog morskog psa, ili tom jednom lijenom dalmatinskom govnu kojeg već deset dana pokušava donijeti na svijet, ali ne ide, jer je samo jedan običan posranko koji se ne može ni posrati... aj se ti poseri u krevetu u sobi punoj ljudi i onda čekaj da te sestre peru i vrte i ne potrgaju one konce i šavove, sestre u pravilu nemaju vremena ni hraniti bolesnike koji nemaju snage žvakati i gutati pa svaki zalogaj beskrajno brljave po ustima, pacijenti i bolnice čini se kao da umiru zajedno, tu i tamo još neki komad zdravog tkiva daje neke naznake života, još neko vrijeme... Trudim se sve to ne vidjeti. Onu jednu te istu slamčicu na koju danima pije juhu i koju čuva na polici prepunoj prašine, jer je samo tamo može dohvatiti, sve one fleke krvi na posteljini, cijevčice, igle, još cijevi, jel to uopće mokraća ili je opet krv, stare plastične bočice od nekih davno popijenih energetskih sokića, punimo ih vodom sa špine, jer ne može piti iz čaše, i one beskrajno tužne, izmučene oči... I koliko ćemo samo još dugo moći fingirati da sve je to samo oporavak, usrani oporavak u kojem sve ide nizbrdo i onako kako ne bi trebalo ići.
U međuvremeno, trudimo se samo prilagođavati i biti praktičnima, tražimo neki dom za njegu, kolko košta da košta, sa sobom i krevetom, udobnim za umiranje, sa pogledom i nekom zgodnom sestrom, zgodne sestre uvijek navuku osmijeh na lica mužjaka, medicinske sestre trebale bi biti zgodnije od stjuardesa, jer, eto, glupo je, al tako je, dobri domovi su, naravno, prepuni, ali, opet, prazna mjesta se otvaraju preko noći, to su ipak predzadnje stanice, i putnici se ne zadržavaju dugo. Našli smo samo neku otužnu jeftinu kuću u kojoj ima mjesta jer nitko tamo ne želi. Praktično se nadamo najboljem, uvijek neka nada i uvijek neka slamčica, život i to...